Kada jedan čovjek za života postane neka vrsta pop ikone, pa još ako je pri tome vaistinu pop, dakle, ako mu je u opisu radnog mjesta ikonostremljenje, onda se za tu personu može reći da je uspjela u životu. A, u životu je uspio bivši episkop zvorničko-tuzlanski Vasilije. Naime, ovih dana su u javnost procurili snimci raščinjenog episkopa Kačavende u ljubavnom klinču sa jednim mladićem.
I tako se episkop Vasilije, svjetovni Kačavenda i zvanično preselio u carstvo žutih medija. Međutim, ima ovdje jedna druga, mnogo važnija stvar od puke homoseksualne sklonosti junaka naše priče. Naime, sigurno vam nije promaklo kako novinski i internet stupci kipe od naslova ŠOKANTNO!? Stoji ŠOKANTNO, pa Kačavenda.
E, sad, šta je tu, zapravo, šokantno? Snimci za koje svi znamo da postoje? To što se Kačavenda ljubaka sa mladićem? To što je on zaređeni sveštenik, kome nije dozvoljeno da seksulano opšti sa bilo kim?
Naprvo, sad već bivši episkop je živo biće. Koje ima potrebe, te i te. A, među njima visoko kotira i potreba za seksualnim kontaktom. I čovjek se ljubio sa drugim, poodosta mlađim čovjekom. Dakle, Kačavenda je gej i tu nije ništa sporno. On jeste prekršio pravilo svoje nevladine organizacije, u ovom slučaju Srpske Pravoslavne Crkve, te pogazio njihovu kanoniku zbog čega će, nema sumnje, biti ekskomuniciran iz iste. Ali, taj isti Kačavenda nije počinio svjetovni grijeh. Bar ne u ovom slučaju, a to je jako važno. Ako, zanemarimo homoseksualni trafiking, što mu se stavlja na dušu i što će tek trebati da se dokaže.
Elem, čudna je ta reakcija plebsa, kako je Kačavenda tek od vikenda ovog -zlo crno koje čini ŠOKANTNE opačine.
A, to istom narodu, što je još zanimljivije, nije bilo šokantno, kad je Vasilije blagosiljao paravojne formacije i slavio rat, a ne mir, kako mu religija nalaže. Nije čudno puku što je sjedište episkopije iz Tuzle preselio u Bijeljinu i svima pokazao koliko mu je stalo do izbjeglih i raseljenih Srba. Nije narodu čudno niti šokantno što je napravio vladičanski dvor u stilu Blejka Karingtona iz legendarne „Dinastije“ , nakrcao ga kičastim stilskim namještajem marke što bolje – to skuplje „Bošnjački“. Nije sa narod ni pitao otkuda tom ubogom isposniku novci za ove arhitektonske perverzije. Nešto se narod nije potresao ni kad je narečena gej ikona napravila poluprivatni gastarbajterski pansion za penzionere, koji bi uz debelu nadoknadu proveli posljednje godine života bliže Bogu i epsikopovom buđelaru.
Opet, isti, narod „osjetljivi“ se nije pretjerano počešao po stražnjici ni kad je smiješno udruženje znano kao Međureligijsko vijeće BiH na svojoj Skupštini održanoj 6. decembra prošle godine uručilo Zahvalnicu Njegovom preosveštenstvu, Vasiliju Kačavendi, za, kako se kaže u saopštenju „njegov dugogodišnji doprinos razvoju međureligijskog dijaloga u BiH“. Kačavenda se dugo godina bavio sad je to svima jasno jednom posve drugom vrstom „dijaloga“ koji nema blage veze sa narečenim.
Gotovo niko od medija (čast izuzecima) nije u naslovu stavio ŠOKANTNO, kad je bivši đakon Bojan Jovanović, iznio u svom svjedočenju, kako je u Kačavendinom dvoru vidio užas. Kako su igumani podvodili mladiće. Kako je vidio prebijanje onih koji su pričali da je vladika pedofil i homoseksualac. Niko se nije šokirao nad tvrdnjama Jovanovića kako su u vladičanski dvor dolazili i razni biznismeni, kako su pravljene terevenke i pijanke…. „Dovođeni su dječaci bez roditelja, iz siromašnih porodica, i nijedan nije smio biti stariji od 11 godina”., govorio je Jovanović prije više od godinu dana.
Nije se regija potresla niti oko samoubistva mladog bogoslova Milića Blažanovića oga nema samo zato što nije htio da spava da vladikom Kačavendom, kako reče u svom svjedočenju Jovanović.
„Taj mladić je zbog toga poslan u kažnjenički manastir Papraća kod Šekovića. Bolje uslove za život imali su logoraši nego oni koji su tamo. Po zvaničnoj verziji, Milić se raznio bombom, ali to nije istina. On je bio dijete, bombu nije imao. Pitao sam Kačavendu za taj slučaj, a on mi je odgovorio da o tome neće da priča, da je Milić bio bolestan i da sa tim nema ništa” – ispričao je Jovanović i otkrio da je sa jednim starijim sveštenikom našao dio tijela nesretnog Blažanovića i da su ga stavili u mali sanduk i tajno sahranili u manastirskoj porti, tokom noći.
I ništa od svega ovoga ne bazdi našem licemjernom društvu! Ništa od ovoga ne zvoni na uzbunu da se pravdi privede jedan sumanuti desperados, koji ogrnut u mantiju već decenijama orgija nad djecom, nad ekonomskim dobrima, nad narodom, nad ljudskom inteligencijom, nad zdravim razumom. Tišina i tajac su trajali više od dvadeset godina.
A, onda se kamarila novinara, narodnih tribuna i pravovjeraca preko vikenda digla na noge zbog poljupca, koji je onako usput star više od dvije godine. Pa se čovjek treba zapitati, nije li veći grijeh poljubiti mladića od svih gore pobrojanih „trica i kučina“.
E, pa vidite jeste. Za zemlju, za prostor gdje mi živimo seksualnost i ispoljavanje seksualnosti koja nije poželjna u lokalnom balkanskom običajnom pravu jeste veći grijeh od ubijanja, zlostavljanja, pedofilije, pronevjera… Nacionalista narodni, nacionalista politički, nekako može oprostiti „sitan“ genocid i sporadično ubistvo. To se u krajnjoj konsekvenci i očekuje u lokalnoj mitomaniji i eroici. Muško bez krvavih ruku i nije neko muško?!
Ali, da muško koje ima okrvavljene ruke, ljubi drugo muško – to ne biva. Kuršlus nacionalne pameti. Trenutak kad se kosovska mitomanska etička vertikala pretvara u horizontalu ludila.
Kako voljeti nacionalističkog heroja koji voli dječake? Pa, zamislite da je Sveti Sava bio zapravo gej, koga roditelj Stefan nije durao, pa ga poslao na južnjačku grčku ekskurziju? Pao bi kompletan hrišćanski koncept u Srba!
Jer, ponavljam-lokalna kanonika dozvoljava sve osim slobode, pogotovo one seksualne. I tako, paradoksalno, Kačavenda, onog trenutka kad je pokazao ljubav (makar trefiking naplativu), kad je skinuo odeždu i poljubio čovjeka, doživio je svoj konačni pad.
A, držao se svih LGBT uputa. Radio je to u svoja četiri zida. Dobro, u njegovom slučaju u 4000 zidova. Snimao je kamerom, pa šta- jaka stvar. Kad Suzane, Severine i mi smrtnici nešto snimimo, što ne bi jedan episkop. Nije javno pričao niti se hvalio, kako mi slabi često to radimo lažući da smo bili sa četiri ribe ili četiri tipa istovremeno. A, ne, on je ćutao.
I što je najvažnije propagirao je hrišćansku maksimu – ljubav. Nebitno da li je vjerovao u istu. A, od ljubavi je pao.
I zato je najlogičnije Kačavendu staviti na pijedestal gej ikona. Jer njegova žrtva je najveća. Njegov unutrašnji sukob je najveći. On je bio ideološki pobornik kohorti zla koji su kamenicama gađali LGBT aktiviste, a sad kao preobraćeni Savle stoji ni kriv ni dužan na ikonostasu istih tih aktivista. Nije on iz konformizma i pseudoaktivizma jedne Jelene Karleuše branio pedere i lezbijke. On je imao mnogo dublju krizu, štono reče Dostojevski Fjodor, konstruisanu unutrašnjim monologom. Dakako, da je ovdje, u ovom slučaju Kačavenda školski primjer frojdijanskog pobijanja do histerije onoga što mu je srcu drago i od čega ne može pobjeći. Dakako da je njegov latentni nacionalizam, bio istuširan u privatnom homoseksualizmu. Gotovo, filmski, denbraunovski, njega je morio sopstveni bič, sopstvena mržnja prema svom poroku, svojoj kušnji.
Šteta što mu niko nije mogao, htio, smio objasniti da je „njegov porok“ zapravo najobičnija i najiskrenija ljubav, a da je nezadovoljenje iste stvorilo od Kačavende monstruoznog megalomana, koji je mnogom narodu život zagorčao, bukvalno.
I zato reče onaj jednom da istina oslobađa. A, taj koji je to rekao, nije razlikovao hetero od gej ljubavi. Podjednako je grlio i apostole svoje i Mariju Magdalenu. Neka Kačavenda za početak živi u istini, kazne koje će uslijediti biće manje bolne.
A, ne bi bilo loše i da se narod naš svagdašnji privoli istini i životu.
Ljubite se ljudi, nije sramota!
Vladika Vasilije razmjenjuje nježnost sa mladićem!
Sinod SPC razriješio Vasilija Kačavendu