„Najvažnija stvar koju roditelji mogu dati djeci je ljubav. Sljedeća najvažnija stvar je disciplina“ – T. Berry Brazelton, M.D.
Mnogi roditelji će se složiti da je najteži oblik iskazivanja ljubavi
prema djeci – postavljanje granica. Mogu se primijetiti mame i tate koji
od svoje djece i po 10 puta zahtijevaju da (ne)naprave nešto i nemaju
nikakvog rezultata. Postoje roditelji koji frustrirano vrište kad
dijete učini suprotno od onog što se od njega tražilo. Često je moguće
od roditelja čuti „Ja mu ne mogu ništa, ne prestaje plakati dok ne
dobije što želi“. Takva djeca su već naučila da su ona ta koja odlučuju,
imaju kontrolu i da su moćnija od roditelja, što ih ne čini niti
sretnim niti zadovoljnima. Njihovi roditelji su zapravo digli ruke.
Roditelji si često postavljaju mnogobrojna pitanja vezana uz ovu temu,
primjerice: kako postaviti granice; čemu reći da – čemu ne; kako izreći
granice, a da ne povrijede dijete; jesu li postavljene granice
pravedne/stroge/razumne; što ako ih dijete ne poštuje (popustiti,
tumačiti, držati prodike, vikati, kazniti, tući)? Gdje je priručnik koji
je trebao doći zajedno s dječjom dekicom?
Na pitanje čemu reći „DA“ roditelji trebaju sami dati odgovor, na
način da preispitaju do kojih vrijednosti i pravila oni i njihova
obitelj drže. Dakle, na pitanje čemu reći „DA“ ili „NE“, odgovara svaka
obitelj za sebe. Obitelj je prvo mjesto gdje se uči društveno
prihvatljivo ponašanje. Svakako, prije nego roditelj odluči što
dopustiti, a što ograničiti -potrebno je dobro promisliti i odvagnuti,
kako ne bi stalno mijenjali pravila.
Poznato je da manjak jasnih granica često dovodi do problema u
ponašanju, stoga je važno početi stvarati zdrave granice dok su djeca
još mala. Za djecu je prirodno da isprobavaju i pokušavaju pomaknuti
postavljene granice dok razvijaju svoje poimanje sebe i uče kako svijet
funkcionira.
Vrlo je važno da roditelji imaju na umu kako granice ne trebaju biti
postavljene „jednom zauvijek“, nego da se s vremenom trebaju mijenjati.
Treba ih prilagođavati kako djeca rastu i razvijaju razinu
odgovornosti. Također, kod postavljanja granica ne treba dovoditi u
pitanje ljubav prema djetetu niti povjerenje. Granice su samo linije
koje označavaju koje ponašanje je prihvatljivo, a koje nije. To djetetu
daje do znanja dokle smije ići prije nego što njihovo ponašanje postane
neprihvatljivo.
Roditelji granicama pomažu djeci da razviju moralna načela koja će
ih osposobiti za samostalan život, jednom kada napuste gnijezdo. Cilj
dobrih granica je postizanje samokontrole. Samokontrola zauzvrat razvija
čvrst karakter i unutarnji moralni kompas koji dalje vodi djecu da
promišljaju dobro i budu poštena.
Jedan od najboljih načina postavljanja granica je utvrđivanje
temeljnih obiteljskih pravila. Kako bi dijete znalo što će mu roditelji
tolerirati, a što neće – vrlo je važno da su pravila i granice jasno
postavljene. Osim toga, trebaju biti jednostavne, konkretne i dobro
objašnjene te ih treba biti samo nekoliko. Neke su naravno očite – nemoj
udarati druge, bacati stvari, zvati pogrdnim imenima, govoriti ružne
riječi i slično. Neke se razlikuju ovisno o obiteljskom rasporedu – ali
i dalje trebaju biti jasne i očite – vrijeme spavanja, ponašanje za
stolom, spremanje nereda iza sebe, koliko je vremena dopušteno gledati
televiziju ili igrati igrice, tjelovježba i sl.
Postavljanjem granica izbjegava se nastanak problema jer ih se
postavlja prije nego do problema dođe. Sljedeća važna stvar je
dosljednost. Roditelji često odustaju ili ignoriraju vlastite granice
kada je situacija drugačija od uobičajene – npr.; kada prijatelj dođe
prespavati ili dijete ide negdje prespavati, zato što je vikend, ljeto,
praznici i sl. – tada roditelji dopuste djeci da duže ostanu budna.
Ovakve situacije dovode do negativnih posljedica. Ako ste dosljedni
dijete će znati da se o granicama ne može pregovarati bilo kada i bilo
gdje. To naravno ne znači da treba biti rigidan cijelo vrijeme – ponekad
je potrebna i fleksibilnost ako dijete navede pravi argument – na taj
način mu dajete do znanja da uvažavate njegovo mišljenje i da ga
cijenite. Dobro postavljene granice moraju uvažavati potrebe i roditelja
i djeteta te omogućiti da oboje dobiju što žele.
Prilikom postavljanja neke granice, potrebno je osigurati da dijete
čuje i razumije, zato je najbolje sjesti s njim (spustiti se na njegovu
visinu), pogledati u oči i reći jednostavnim i jasnim rječnikom što se
od njega očekuje. Na taj način se osigurava jasno i mirno prenošenje
poruke. Na primjer; prije odlaska u trgovinu – dobro je dogovoriti se
što točno treba kupiti kako bi se izbjegla izvolijevanja i zahtijevanja
drugih stvari koje dijete ugleda u trgovini te poželi da mu se kupi.
Tako je moguće uvijek se pozvati na dogovor i držati se toga. Ako i dođe
do pokušaja probijanja ove granice, važno je svaki puta jednako mirnim
tonom reći „NE“ ili čak skrenuti s teme kako bi se djetetu odvukla
pažnja.
Važno je da pravila uvijek slijede točno one posljedice koje je
roditelj odredio (to vrijedi i za pozitivne posljedice – ukoliko je
dijete napravilo nešto dobro te negativne, ukoliko je prekršio pravilo).
Drugim riječima – ne treba obećavati niti prijetiti onim što nećete ili
ne možete ispuniti. Djeca vrlo brzo nauče kada njihovi roditelji doista
misle ono što govore i suprotno tome, kada govore isprazne prijetnje.
Roditelji često popuste djetetovom pritisku pa ne budu dosljedni. Takav
roditeljski pristup govori djetetu da može nastaviti s neprihvatljivim
ponašanjem. Također, daje djetetu do znanja da roditelj ne misli ono što
govori te da je u redu nepoštovati postavljene granice.
Kad god je moguće – vodite se pozitivnim izjavama i radije
zahtijevajte ponašanja koja želite da dijete ponavlja, nego da
naglašavate ponašanja koja NE želite. Na primjer, ako želite da vam
dijete pomaže u lakšim kućanskim poslovima kako biste ga naučili nekim
obavezama – radije postavite situaciju ovako: „Ti si tako dobar pomagač!
Čim zajedno pospremimo stol, moći ćemo se igrati.“ Iz ovoga se vidi
prirodna granica da se nećete igrati s djetetom ako vam ne pomogne.
Dobro postavljene granice usmjerene su na pozitivan ishod djetetove
suradnje – treba ih postaviti kao obećanje, a ne kao prijetnju.
Postavljanje granica uvodi rutinu u život djece, a rutina osigurava
ugodnost i sigurnost jer tada znaju što i kada mogu očekivati.
Granice treba postaviti sa što manje negativnih emocija. Kada
roditelj komunicira mirno i jasno, manja je vjerojatnost od pojave
dječjeg prkosa. Djeca su besprijekorna zrcala koja reflektiraju i
pozitivne i negativne emocije. Oni najčešće rade upravo ono što i sami
roditelji rade, reflektirajući njihovo uzrujano stanje, a ne ono što
govore.
Kada se roditelji dosljedno drže granica i posljedica koje su
postavili, tada djeca lakše uče poštovati druge, grade bolju
samokontrolu, razvijaju sposobnost tolerancije na frustraciju, te
preuzimaju odgovornost za svoje postupke.
Proveden je zanimljiv eksperiment na temu postavljanja granica kako
bi se utvrdio njihov efekt. Eksperiment povlači paralelu između
doslovnih fizičkih granica i metaforičkih granica odgoja. Pokazalo se
da su djeci granice nužne. Naime, u jednoj situaciji eksperimenta –
odgojitelji i učitelji su izveli djecu na neograđeno igralište. Djeci je
bilo dopušteno igranje posvuda na otvorenom gdje nije bilo nikakve
ograde niti bilo kakve vidljive granice. Unatoč potpunoj slobodi da se
igraju bilo gdje na potpuno otvorenom području – djeca su pokazivala
tjeskobu i strah od odvajanja te su se skupljala oko učitelja i
odgojitelja kako ih ne bi izgubili iz vida. U drugoj situaciji –
odgojitelji i učitelji su izveli djecu da se igraju na igralište koje je
bilo ograđeno i mogli su se igrati samo unutar ograde. Posljedice su
bile drastično drugačije – djeca su se igrala po cijelom igralištu sve
do rubova, neovisno gdje su bili učitelji i odgojitelji te nisu
pokazivala znakove tjeskobe. Zaključak je da se unutar danih granica
djeca osjećaju sigurnije. Bez ograde, djeca nisu mogla vidjeti „granicu“
i nisu se znala ponašati – nisu znala što mogu očekivati i javio se
strah od nepoznatog, te se iz tog razloga nisu odvajala od odgojitelja. S
granicama tj. ogradom, djeca su osjetila slobodu i sigurnost
istraživanja prostora. S lakoćom su se odvajali od odgojitelja i
nastavili razvijati samosvijest znajući da su u sigurnom okruženju
unutar granica ograde.
Razlike između granica, naredbi i kazni
Postavljanje granica omogućuje izbjegavanje konflikata između
roditelja i djeteta, dok se naredbe temelje na kaznama i negativnim
posljedicama. Dobro postavljene granice nisu temeljene na djetetovom
strahu od roditelja niti na strahu od ljutnje i kazne. One dozvoljavaju
djetetu da pozitivne i negativne posljedice doživi u sigurnom okruženju
bezuvjetne roditeljske ljubavi. Također, takve granice omogućuju djeci
da ona budu odgovorna za svoje ponašanje.
Umjesto: „Nećeš igrati igrice jer moraš pospremiti sobu!“ učinkovitije i
bolje je reći: „Čim pospremiš sobu, možeš igrati igrice.“ Iako je
sadržaj poruke isti – njena konotacija je drugačija.
Dijete ne treba ucjenjivati, niti mu prijetiti. Bolje ga je pohvaliti te
mu omogućiti neke privilegije za poželjna i prihvatljiva ponašanja.
Ukoliko se dijete ponaša neprihvatljivo i neprimjereno, također je vrlo
važno biti siguran da dijete zna što je bilo neprihvatljivo u tom
ponašanju prije nego što mu se zbog toga ukine neka privilegija.
Ukidanje privilegija nikada ne smije značiti ukidanje roditeljske
ljubavi niti ometati zadovoljavanje djetetovih razvojnih i emocionalnih
potreba. Ovakav oblik postavljana granica uči djecu da ne mogu uvijek
dobiti ono što žele, onog trenutka kada to žele te uče da bude
suosjećajno, da poštuje sebe i druge.
Kao što je ranije u tekstu spomenuto, roditeljima često predstavlja
problem postavljanje granica tako da ih djeca shvate ozbiljno, a da ih
istodobno ne povrijede. Pitaju se: „Što učiniti ako dijete ne poštuje
zadane granice?“ Kao što vrijedi za odrasle, tako vrijedi i za djecu –
nemoguće je da budu stalno zadovoljna i sretna – to jednostavno treba
prihvatiti. Djeca će uvijek pokušavati prijeći granicu ili promijeniti
neko pravilo. Djeci ne odgovaraju pravila – roditeljima ne odgovara
njihovo kršenje. Međutim, bez granica, djeca bi bila nesigurna baš kao
što je prikazano u eksperimentu. Zato su roditelji tu da budu vođe i
granicama štite svoje dijete.
Sve je češći problem pretjerano zaštićene i mažene djece. Roditelji
se trude ukloniti im svaku prepreku i izvor frustracije, misleći da nije
dobro ako plaču niti ako se ljute. Takav pristup nije dobar za njihov
zdrav razvoj. Sve je više primjera preuslužnih roditelja koji „skaču“ na
svaki djetetov mig. Primjerice, dijete se igra kockicama i odjednom mu
se kućica od kockica sruši i počne plakati, a roditelji odmah trče da ga
utješe i ponovno mu slažu kućicu. Dok je oni slože, dijete se već
zabavilo nečim drugim. Dijete ima pravo biti tužno i frustrirano jer će
mu to pomoći da upozna sebe i svijet, da se u budućnosti suočava s
poteškoćama i bude spremno na njih – roditeljska uloga je da te
negativne emocije usmjeri. To ne znači da treba dopustiti djetetu da iz
ljutnje razbija stvari po kući, no radi dvije suze ne treba praviti
uzbunu – proći će ga.
Slično tome, neki roditelji se pretjerano dive djeci i hvale ga za
apsolutno svaku sitnicu koju učini. Iako se često misli da se na taj
način razvija samopoštovanje djeteta – to nije tako. Djeca ne razvijaju
samopoštovanje konstantnim i neumjerenim roditeljskim pohvalama, nego
ukoliko osjete da ih roditelji poštuju te potiču i cijene njihov trud.
Na kraju, treba naglasiti da djeca trebaju vodstvo i usmjeravanje
kako bi usvojili obiteljske vrijednosti, a roditelji su ti koji to
omogućavaju. Roditelji se postavljaju između djeteta i neadekvatnih
vrijednosti koje mu se nameću sa svih strana te preuzimaju odgovornost
određujući jasne, konkretne i dobro definirane granice iza kojih čvrsto
stoje. Drugim riječima, nije moguće igrati igru čija se pravila ne
znaju. Nažalost, neizgovorena (nepisana) pravila su ona koja izazivaju
probleme
Granice su najdjelotvornije kada se postavljaju u atmosferi ljubavi, prihvaćanja i međusobnog poštivanja.
Tekst je preuzet sa istrazime.com