Kako je lako pisati o Hrvatskoj. U kafiću baciš oko na novine, oslušneš što govore ljudi u apoteci ili kod liječnika, odeš na tržnicu, uključiš teve…Crno, crno, crno. Nitko ne radi, fašisti svih boja ovih su dana zmijska tijela izveli na sunčanje. Razvalili su septičke jame ispod svojih opakih očiju i šire smrad do neba.
Opet smo u ratu, opet nas napadaju četnici, zemlju nam žele oteti Talijani, ni Nijemci nisu bolji, čitav se svijet ujedinio da bi Hrvatsku iščupao iz herojskih šapa generala Loše i ostalih lošina. Nogometna reprezentacija Srbije zabila nam je nož u stare rane.
Hrvatska je pod opsadom. Zagreb okovan policijom, bornim kolima, srpski nogometaši se skrivaju u “jednom hotelu u središtu grada”. Fašizam uz fanfare provaljuje u Hrvatsku. Loša do Loše, Loša do Loše, Loša do Loše, loše, loše, loše. Gadno je živjeti danas u Hrvatskoj ako nisi nadrkani nacić.
Postoji li grad u ovoj zemlji gdje se ljudi smiju, vesele, plješću, pjevaju? Split. Pričigin. Ubijte se ako ovih dana ne živite u Splitu. Tamo hrvatski pisci i poneka pisačica, i ja sam bila među njima, pričaju priče a stotine veselih ljudi ih sluša. Ne traži se karta više jer je ulaz besplatan, ali je veliki problem naći stolicu više.
Sve dvorane i sve sale gdje pisci nastupaju pune su ljudi dobre volje. Ne osjećaš oko sebe ni režanje ni mržnju ni kuknjavu ni bijes. Čovjeku to teško pada. Kako reagirati kad ti priđe čovjek da bi ti stisnuo ruku a ti znaš da u Hrvatskoj ljudi prilaze ljudima samo da bi pljunuli jedni druge ili se uhvatili za krivomisleće vratove.
Trebalo mi je nekoliko sati da se priviknem. Da se ne trznem puna nelagode i straha kad mi netko na jednoj od desetak naljepših uličica na svijetu stisne ruku. A kakav je tek osjećaj kad sjediš u dvorani u kojoj ljudi plješću piscima i kad ovi nisu baš nadahnuti. Obuzeti su tremom i osjećajem da je danas i ovdje već sve ispričano i da nema baš nikakve šanse da kažeš nešto što ljudima ne bi bilo šaka u oko.
Zato se okameniš, gledaš tu masu, brišeš maramicom krvav nos, krv mi šikne na nos uvijek kad se prestrašim, i onda ispričaš priču koja nije priča, nastup ti i nije neki, ali ljudi plješću. Ne zato jer nemaju kriterija nego zato jer žele pozdraviti tvoju dobru volju koja je baš toga dana u velikom raskoraku sa djelom. Nema veze, bit ću bolja drugi put.
Zašto niste bili na Pričiginu, festivalu priče? Toliko dobrih, veselih, opuštenih Splićanki i Splićana koji vole priče. Ne, ne postoji u Hrvatskoj još jedan ovakav Split. Šteta. I kako to? I mi Riječani i Zagrepčani i Dubrovčani i Zadrani i Osječani…Svi ovih dana živimo u istoj zemlji. Jedni se spremaju na rat do istrebljenja, drugi slušaju priče.
Bože, kako sam sita i rata i tenkova i policije i bornih kola i milicijskih pratnji i tajnih adresa i urlanja na stadionima i tulenja i mukanja iza govornica. Mrzim Nacihrvatsku. Pričajte mi priču. Ne pet dana, ne deset dana, ne sto dana. Pričajte mi priču dok ne umrem.
Tekst preuzet sa Rudan.info