Boris Dežulović : Bitka za Neretvu ili ZA VNOH spremni!

Bitka za “Neretvu” završila je, eto, našom pobjedom: kultni Bulajićev film po novome se računa u hrvatsku kinematografiju. Zagrebački Jadran film, izvršni producent slavnog celuloidnog epa “Bitka na Neretvi”, nakon višegodišnjih pregovora ovlašten je za njegovu međunarodnu distribuciju i zaštitu autorskih prava, pa će u zagradama iza naslova filma ubuduće stajati “hrvatski ratni film iz 1969″.

Hrvatska kinematografija ovom je odlukom doživjela istinsku renesansu: njen najnoviji naslov već je vidjelo nevjerojatnih tristo pedeset milijuna ljudi diljem svijeta, hvaljen je od kritike i nagrađen na bezbrojnim festivalima, na koncu i nominiran za Oscara u kategoriji stranog filma.

Hrvati sada nestrpljivo iščekuju dodjelu Oscara 1970. godine u hollywoodskom paviljonu Dorothy Chandler, iako poznavatelji prilika u američkoj Filmskoj akademiji kažu da Bulajićev akcijski spektakl nema osobite šanse. Malo zato što je protukandidat sovjetski film “Braća Karamazovi” – dozlaboga dosadna četverosatna moralizatorska drama po ukusu izbirljive američke publike, bez mitraljeza, aviona, eksplozija i vratolomnih tenkovskih potjera – a malo više zbog toga što je teško očekivati da Oscara dobije tako mala kinematografija kakav je suvremeni hrvatski film.

- TEKST NASTAVLJA ISPOD OGLASA -

Nismo mi Hrvati budale, znamo da je Oscar politička nagrada, i da je “Bitka na Neretvi” koji slučajem ispao jugoslavenski film, već bi Richard Nixon pisao glavnom junaku Josipu Brozu poziv za posjetu Washingtonu u listopadu 1971, a Bob Hope kakvu duhovitu dosjetku za ceremoniju dodijele Oscara za strani film – recimo jetku poruku vječitom oscarovskom gubitniku Orsonu Wellesu, kako mu je bolje da se drži glume u jugoslavenskim partizanskim filmovima.

Živ Hrvat, međutim – učio nas je utemeljitelj nezavisne hrvatske države dr. Franjo Tuđman – ne smije dobiti ni Oscara, ni Nobela, ni Zlatnu loptu.

Zbunjujuća je malo ta stvar s bitkom za “Neretvu” i najvećim uspjehom u povijesti hrvatske kinematografije, jer neupućeni bi ljubitelj filmske umjetnosti mogao steći dojam kako je Hrvatskoj baš stalo do partizanskog filma. Zbunjuje to, jer riječ je o zemlji u kojoj su borci protiv fašizma i danas zločinci-a-ne-heroji, u kojoj se “antifašizam” prevodi kao “antihrvatstvo”, a nacistička je ikonografija integrirana u nacionalni folklor: o zemlji u kojoj, najzad, prije 1991. službeno nikad nisu igrali ni Hajduk i Dinamo, a kamoli partizani i crvene zvijezde.

- TEKST NASTAVLJA ISPOD OGLASA -

Prije samo dvije-tri godine, recimo, retrospektiva partizanskih filmova na hrvatskoj je državnoj televiziji prikazana pod egidom “ciklus antifašističkog filma”, otprilike kao pokazna revija neprijateljske filmske propagande: jugoslavenski su narodnooslobodilački klasici atribuirani kao “srpsko-crnogorski”, “bosansko-srpski”, “makedonsko-crnogorsko-bosansko-slovenski”, svakojako zapravo kojekakvo-koječiji, samo nisu smjeli biti hrvatski: Krvavčev je “Most”, na primjer, čak i skinut s programa kad su urednici HTV-a užasnuti shvatili da je nečijom diverzijom predviđen za prikazivanje na obljetnicu pada Vukovara.

A sad najslavniji, najveći, najgledaniji i najskuplji od sviju jugoslavenskih partizanskih filmova odjednom ispao – hrvatski!

Nisu Hrvati, čini se, ni znali da im se slavna tisućljetna kultura bori za “Bitku na Neretvi”, pa ih je vijest malo i zatekla. Službeno uvrštenje Bulajićevog filma u korpus hrvatske kinematografije tako pomalo podsjeća na nedavnu službenu rehabilitaciju ćirilice, kad je ono usred masovnih protesta zbog uvođenja ćiriličnih natpisa u Vukovaru Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti ćirilicu proglasila autentičnim hrvatskim pismom. Tad je i moglo izgledati kao da se netko opako zajebava, ali s bitkom na Neretvi stvar je mnogo ozbiljnija: netko Hrvatima podmuklo uvaljuje – antifašizam.

Što je, naime, slijedeće? Koliko će proći prije nego iznenada jednog dana saznamo da je nekakav međunarodni sud Hrvatsku proglasio pravnom sljednicom Narodne Republike Hrvatske i u Ustav nam podvalio ZAVNOH kao temelj državnosti? Jebiga, ako je “Bitka na Neretvi” hrvatski film, onda i partizanski pokret otpora može biti hrvatski, i Josip Broz može biti Hrvat, najbolje da Hrvatsku odmah proglasimo pobjednicom u Drugom svjetskom ratu, pa sve u pičku materinu, kad je bal, nek je bal, ZA VNOH spremni.

Tako to gledaju žestoke Hrvatine, dobri ljudi ali velike budale, što u svojoj slijepoj vjeri i gluhoj ljubavi stvari vide prilično jednodimenzionalno, pa se i “Bitke na Neretvi” i ostalih veličanstvenih ratnih epopeja svojih očeva i djedova odriču tek tako, samo zato što su u tim koprodukcijama sudjelovali i Srbi. “Bitka na Neretvi”, međutim – i što god oni mislili – jest hrvatski film: pomalo je, jebiga, tužno da i danas, sedamdeset godina kasnije, Hrvate treba podsjećati kako su u ratnom spektaklu na Neretvi sudjelovale tri gorske i jedna pješačka divizija hrvatske vojske, sastavljene isključivo od Hrvata.

Plus, dakako, kompletan Peti stajaći zdrug Ustaške vojnice pod vodstvom Rafaela Bobana.

 

Tekst preuzet sa prijateljskog Peščanika

 

 

NAJNOVIJE

Ostalo iz kategorije

Abc bivšeg Sarajeva

Najčitanije