Autor fotografije je pojasnio o čemu se zapravo radi:
“Koledž ‘United World’ u Mostaru okuplja više od 40 različitih nacionalnosti. Smješten u gradu koji je još uvijek podijeljen ratom u ljudskoj svijesti, on je postao simbol nove generacije balkanskih naroda. Ove godine se održava Kulturna parada kako bi se obilježila 50-godišnjica pokreta ‘United World’. Svi smo ponosno nosili svoje zastave ulicama i na bošnjačkoj i na hrvatskoj strani grada, Moj prijatelj Srbin se držao za ruku sa svojom djevojkom Hrvaticom. Kada je jedna starica nju pitala kako može da hoda pored Srbina, ona ga je poljubila. Tada sam napravio sliku. To nije ništa posebno, samo jedan par koji iskazuje ljubav, ali za nas ovdje u Mostaru, to je dokaz da nove generacije nisu spremne da nastave s ratom u svijestima”.
Dakle, u pitanju je bila promocija jednog privatnog koledža. A fotografija je premašila PR učinke i vlasnika i menadžera iste obrazovne institucije. Da li je mladi fotograf okinuo ponukan staričinom izjavom ili je ovo još jedan u nizu editorijala radnog naziva-“Mi se volimo, bez obzira na vjeru i naciju”, manje je važno.
Najbitnija stvar je enormna fascinacija ljudi jednom fotografijom. Istina da se mladić i djevojka ljube umotani u bipolarne lokalne zastave, ali opet fascinira broj komentara koji variraju od onih dobronamjernih pa do klasičnog nacionalističkog gnušanja i zgražavanja.
Nije sve tako kako izgleda
Ali pogledajmo malo bolje situaciju. Autor fotografije veli da nove generacije “nisu spremne da nastave sa ratom u svijestima”. Pa koji će im moj nacionalne zastave na nekakvom maršu?
Postavlja se pitanje zašto bi se neko ko je anacionalan šepurio nacionalnom zastavom. Kome to treba? Da li neko misli da se infantilno-patetično može oživljavati bratstvo i jedinstvo nacionalnim alatkama?
Da se razumijemo, i moj otac i mnogi drugi očevi su poodavno ljubili (i ne samo ljubili) naše majke, a bili su različitih nacija. I šta onda? Ništa. Osim beba koje se nastale kao produkt ljubovanja, niko se u tadašnjoj društvenoj zajednici nije počešao. Ali nekada su to radili mladići i djevojke, sa imenima i prezimenima, u najboljem slučaju školskim titulama, a ne postdejtonski nacionalni klovnovi.
Začudno je kako se i tzv. građanska ( kako to smiješno zvuči) društvena bh. scena prvo kiti nacionalnim atributima, pa tek onda svim ostalim. Bezbroj puta ste čuli priče u kojima “osviješteni” kažu – Ja sam Srbin, Hrvat, Bošnjak, ali mi ne smeta veza-brak sa osobom druge nacionalnosti i vjeroispovijesti.
A, od kada je to uopšte bitno prvo se etnički očitovati, pa onda reći šta ti je na umu u vezi sa bračnim pitanjem? Od kada je postalo primarno nacionalno u ljubavnim vezama? Od kada je nacionalna matrica postala predominantan i jedini određujući faktor u opštedruštvenoj pojavnosti?
Odnedavno. Od 1995. godine, kada nam je poratna ledina ustrojena kao srednjevijekovni nacionalni feud, gdje je ta ista vjera, udružena sa nacijom, postala ne samo opšte mjesto, nego i ustavotvorni temelj funkcionalnosti države.
Zato se 14 godina poslije i može desiti da su najprogresivniji i najnapredniji mladi ljudi-studenti u podijeljenom Mostaru zapravo tek nacionalne maskote, koje kao na kakvoj olimpijadi mašu nacionalnim zastavama, umjesto da u maršu koji propagira ljubav nose cvijeće, broševe i patetične, ali učinkovite i logične transparente kojima se propagira nešto poput jednakosti, znanja, tolerancije i učenja…
Ovako, tek, na fotografiji vidimo odraz u ogledalu prosječnog nacionaliste. On, dakako, ne vidi dvoje mladih ljudi koji se ljube. Ovdje Srbin grli Hrvaticu. I to je tako od početka devedesetih. Kako stvari stoje, ostaće tako za vijek vijekova. Koliko su ovo dvoje mladih ljudi svjesno ušli u provokaciju, a koliko su tek pijuni kvazinadnacionalnog, to ne znam.
Polusvjesna provokacija nikoga
Posve sigurno bi bilo bolje da je ovo smišljen čin. I za fakultet, koji provokacijom stiče prijeko potrebnu reklamu u ova, za znanje i kulturu sušna vremena, ali i za njih dvoje koji obljubljeni zastavama, zapravo ljube i neprijatelje svoje – nacionaliste svih boja.
Hoću da vjerujem kako tinejdžere boli briga za zastavama i kako su barjaci izraz pukog egzibicionizma, a ne gluposti i totalnog pasivizma. Ali to što ja hoću da vjerujem, apsolutno je irelevantno.
Relevantno je da ovaj čin, kao i činovi raznoraznih postjutelovskih “Jutela”, poput mladića iz Bijeljine koji pojašnjava jasnost – da je Srbin i državljanin Bosne i Hercegovine, čine gotovo fenomenalan ustupak nacionalistima. Mali apendiks čitavoj priči je i storija djevojke iz Splita koja je na grafit – “Ubij Srbina”, dodala legendarno “LJ” ispred “U”. Za to svoje –“Poljubi Srbina” dobila je ovacije “osviještenih”, puno lajkova i žestoke batine od srpskih nacionalista u Beogradu, kojima je, izgleda, draži pošten ustaša od osviještene i emancipovane cure.
Pa tako, poslije ove fotografije, svaki nacionalista će postati šovinista, a svaki novi nacionalno neodlučan regrut će postati mladi nacionalista. Na nesrećnom Balkanu, to je, nažalost, tako. Ostaje ona šačica nejakih koja će u svojoj naivnosti i infantilnosti iz virtuelnog budžaka govoriti –Bravo mladi ljudi!
Realna osuda ove fotografije bi bila – Koji će vam moj te zastave, zar vam poljubac nije dovoljan znak? A realna pohvala, ironično je ista – Pokažite im da se sa tim i takvim zastavama možete ljubiti.
Poslije svega, i dotični koledž zadovoljan i autor fotografije namiren sa pet minuta slave. Šta će biti sa mostarskim novopečenim Romeom i Julijom, posve je druga stvar. Oni, začudno, u državi Srba, Hrvata i Bošnjaka, iako ogrnuti zastavama dva od tri konstitutivna naroda, tek predstavljaju “divljač” za laki švonističko-medijski odstrel.
Neće njih država štititi od nervoznih nacionalista čiji je klub taj dan izgubio utakmicu, koji su promašili tiket na kladionici, ustali na lijevu nogu… A, ne! Pa, država Bosna i Hercegovina štiti svoje podobne građane koji marširaju sa zastavama, ali bez da se ljube sa drugim stjegonošama. Dakle, kontrolisano bratstvo, sa zabranom jedinstva!
A, ako se mladom paru nešto nedajbože desi, državni aparat već razvijenim tikom će slegnuti ramenima. Sami su to tražili. A, šta su tražili, to su i dobili.
Vidite, najveći problem BiH je što je ovakav par gotovo endemična vrsta, koja je medijski do besvijesti isprostituisana. Ostatak plebsa je zatvoren u svoje torove i poslušno bleji, muče i mekeće kako čobani diple.
Pa, ovdje mladi “one druge” doživljavaju kao smrdljive, ekstremne, zaostale seljačine koji samo čekaju da krenu u koljački pir, dok u međuvremenu oštre zube. Naučila ih porodica, društvo, škola i crkva. A sve u skladu sa šizofrenom zemljom u kojoj po Ustavu ne postoje ljudi. Zapravo, postoje, a pravno ime im je Ostali. A, možeš li biti recimo čovjek i Srbin, Hrvat ili Bošnjak? Pa, možeš, ali te karakterišu kao bolesnika. Ne vjerujete? Pogledajte samo silni huk komentara na poljubac gore navedenih i sve će vam se samo kazati.
Zato se ovaj ili sličan incident normalnosti ne može niti doživjeti kao neko pozitivno pravilo ili zakonitost. Jer, zaboga, država se bori protiv toga. I dok država ovo ne podrži, dok država, čitaj političari, ne kažu – Bravo djeco, NVO sektor, i šačica “ostalih” će biti tek puki Donkihoti koji prave sporadične andergraund akcije, a koje su, opet, same sebi svrha.
Pa ipak, ne treba biti na kraj srca. Poljubac je jači i dominantniji od bilo koje nacionalističke mantre. A, ljubav, u ovom slučaju, gotovo zabranjena i osuđena od većine puka, posve sigurno će pobijediti.
Zato, ljubite se – od Mostara do Banjaluke, od Sarajeva do Trebinja, od Bihaća do Bijeljine. Najjače oružje imate.
Zašto nas ne interesuje sopstvena propast?