Stigao je 8. mart, jedan od rijetkih dana koji se širom Terra Bosnie proslavlja bez polemike. Dan koji slave svi od klero-fašista i neonacista preko etnošpekulanata i ideoloških fanatika, od Bošnjaka preko Srba i Hrvata pa sve do sejdića i fincija. Pod krinkom quasi emancipacije dominantni rod nastavlja tradiciju patrijarhata proslavljajući sa ženom jedini dan „njene superiornosti“. Po habitusu gender korektan homo balkanicus (čitaj bosniacus) izlazi već 7. marta iz svoje šovinističke ljušture autentično ukazujući na probleme žene u bh. društvu i stavljajući pri tome poseban akcenat na njenu diskriminaciju. U kontekstu diskriminacije homo balcanicusa najviše boli nepravedan pristup vodećim pozicijama u državi u kojima žena gotovo i nema, njihova obespravljenost na tržištu rada, i sistematsko kršenje radnih i socijalnih prava žena.
Nošen jakim impetusom altruizma taj naš empatični homo 364 dana u godini razbija glavu problematikom marginalizacije „slabijeg“ pola čekajući dan kada će konačno moći da zauzme svoj stav i da kao homo politicus pred kamerama izbaci mjesecima skupljanu frustraciju i tugu zbog inferiornosti žene u društvu koje i sam predstavlja.
Ta nakupljena frustracija najbolje se reflektira na dan 8. marta kada se svi predstavnici vlasti i raznorazne udruge, kojima se više ni svrha ne zna, skrhani od bola za bosanskohercegovačkom ženom, slože u tome da „na ovaj svečani dan, ne možemo a da ne ukažemo na težak položaj žene u našem društvu“, upućujući jedni drugima apel za promjenu položaja žena. Političari, šefovi, kolege, muževi iz svih „torova“, plaču taj dan za bh. ženom, koja je svojom istrajnošću, hrabrošću i ljubavlju uspjela ostati oslonac svojih porodica i društva u cjelini. I tako ozlojađeni idu u kafanu da inferiornijim pripadnicama svoga društva daju nesebičnu podršku. Samo tako, uz koju časicu više, sa kravatama omotanih oko njihovih nemalih glava, mogu da zaborave bol koju im zadaje i samo sjećanje na marginalizirane pripadnice njhovog društva. Tu se nađe i poneki crveni, žuti ili bijeli karanfil da bar na trenutak izbriše svu nepravdu, obespravljenost, podređenost…
Slava inferiornosti
Bilo kako bilo, inferiorne, marginalizirane bh. žene, ali i žene regije, umnogome su i same doprinjele ovakvim scenarijima, a da toga možda nisu ni svjesne. One se osjećaju uvaženo i sretno kada im njihovi predstavnici vlasti, njihovi šefovi, muževi, braća, prijatelji, kolege, njihovo šovinsitičko društvo, posvete trenutak pažnje bar jednom u godini. Skromnih ambicija i „hajd ba“ mentaliteta ni same ne znaju čemu taj dan služi osim da bar na tren pobjegnu od realnosti.
I dok su SOS linije užarene od poziva žena žrtava nasilja, i dok od 51,7% radno sposobnih žena 36% radi u sektoru usluga, i dok se u Vijeću ministara ne nalazi ni jedna jedina žena, naše žene ipak pronalaze razlog za slavlje!!!
Posmatrajući ovu pojavu u kontekstu bosanskohercegovačkih (ne)prilika, vidimo da revolucionarni duh 8. marta ima sasvim drugu konotaciju. Umjesto na ulicama u borbi za svoja prava, koja su danas u BiH gora nego u New York-u davne 1908, taj duh danas živi po kafanama širom zemlje. Raspadom komunizma i sam praznik je izgubio svoju ideološku osnovu i postao samo amalgam nekim „abendlandskim“ praznicima.
Šovinsticki logos
Da je u bh. društvu na snazi ideologija koja ženu una voce stavlja u podređeni položaj u odnosu na njihove „bolje“ polovine, svakodnevna je pojava u našem društvu. Ali da postoji i homo sapiens koji ženi kao biću spori svaku vrstu inteligencije i za naše društvo je suviše. Kao ilustracija poslužiće mi primjer mog poznanika, kako sam kasnije shvatila, arhajsko-plemenskog ostatka prevaziđene prošlosti ljudske rase, kojeg sam nedavno pitala za informaciju sa kojim mobilnim operaterom je najbolje da sklopim ugovor, ako želim da kupim iPhone ili neki drugi smartphone.
„Smartphone?! Šta će tebi smartphone, ti si žeeena!?- reče vidno iznenađen.
Budući da sam vidjela da se ne radi o šali, vidno šokirana upitala sam ga: „ A šta će tebi smartphone?“
Na što je on spremno odgovorio: „ Pa ja sam muško, treba mi da pratim Formulu 1, gledam rezulate utakmica, da ulazim na društvene mreže. Čuj, zašto mi treba?“, pa je nastavio skoro u dahu: „Zašto mi ne treba?“.
„Aaaa, sorry pa ti si muuuško, tek sada shvatam da meni nije neophodan. Ako bi imao neki Stupidphone, Womenphone da preporučiš, bila bih ti zahvalna?!“ – rekla sam ironično, što on po svemu sudeći nije uspio pojmiti.
Slijedeći svoj šovinistički logos krenuo je ozbiljno da poentira kako ženama nije potreban smartphone, jer sama riječ smart nije epitet koji bi se mogao dodjeliti ženi.
Zatim mi je homo balkanikus ( u posljednjem stadiju dugogodišnje emancipacije) na tenane objasnio šta je iskonska uloga žene i da nijednoj ženi ne moze da se doda epitet smart jer ona moze „biti pametna samo onoliko koliko joj to muskarac dozvoli.“(!!!) To su ujedno bile i njegove posljednje riječi upućene meni, ikada.
Ovaj banalan primjer pokazuje nam (doduše malo ekstremno) suštinu stanja u kojima žive današnje žene u BiH, ali i šire. Obespravljene, osporavane, u okovima tradicionalizma i patrijarhata uglavnom slijede upute svog privredno (ne)rentabilnog primitivca, kojem je razum stran pojam. I tako taj gore apostrofirani arhajsko-plemenski ostatak prevaziđene prošlosti čovječanstva upravlja svojom boljom polovinom, tražeći od nje da se konformira sa stereotipima ruralnog mentaliteta i da se miri sa duplim standardima.
Dupli aršini su naravno zastupljeni u svim sferama života, od seksualnosti (gdje se promiskuitet muškarca znatno manje osuđuje od onoga žene), preko vjenčanja (gdje se od žene očekuje da uzme ili doda prezime muškarca, a nikada obrnuto), pa sve do učestvovanja u socijalnom, kulturnom i društveno-političkom životu (gdje homo balkanicus ne dozvoljava svojoj squaw da izadje na piće sa svojim muškim prijateljima, dok on to pravo za sebe sebično zadržava).
Ovim duplim standardima su u mnogome doprinjele i žene, one Mešine obične mahalske žene, kolegice, komšinice, prijateljice…, koje prije čudi sto im je komšinica sa 30 i kusur godina neudata, nego procenat zlostavljanih žena. Iste one koje se ibrete rastavi braka, a ne i neznatnoj kvoti žena u Domu naroda. One kojima je seksulani život njihovih radnih kolegica zanimljiviji od činjenice da su im kolegice u drugom stanju ostale bez posla, i to samo zbog toga što su trudne!
Na kraju, šta reći, kakvu „posluku porati“? Sve što kažem poslije ovoga biće suvišno. Možda jedino da citiram svoju staru prijateljicu: „Muškarci u Bosni su ti k`o nane u papučama sa turskim vezom, sto lešinarski vire iza stora i čekaju pogodan trenutak da te zajebu.“
Arhiva BUKE