Ovaj impresionista je tragao za inspiracijom i novim pogledima na putovanjima po svijetu. Na tim putovanjima sticao je brojne prijatelje, širio je svoje perspektive, ali mahom u ime svoje umjetnosti, a ne lične nesigurnosti.
Nije bilo sumnje da su slike Renoara izuzetne. Njegove slike pjevaju sa životom, njegova kičica intimno miluje svoje podanike.
Zanimljivo je da je on težio tome da proslavi nesavršenost kao osnovni vid ljepote, međutim, sam se nije ustručavao da svoje modele uljepša kako bi dobio izgled kakav želi da stvori.
U svoja djela scena iz svakodnevnog života, aktove, mrtve prirode, pejzaže, ovaj plodan umjetnik je uvijek unosio svoje emocije. Međutim, dok su njegove slike odisale igrom sa bojama, svetlošću i pune primamljive i, čak, svečane živosti, on sam nije delovao kao srećan čovjek.
Renoar je bio napet, nemiran i zahtjevan duhom. On je često zanemarivao ljude oko sebe. Jednog dana bi bio zadovoljan sobom i hvalio bi se, a već sutradan pokazivao je svoju duboko ukorenjenu nesigurnost.
Talenat ovog velikog umjetnika došao je do punog izražaja tek kada je počeo da slika žene. Njegove bujne, punačke dame, od kojih mnoge imaju isti stas i lice, bile su izrazito rječite i pune ženstvenosti. Neki slikari su posvetili karijere pokušavajući da prenesu dubinu u slikanju žena koju je prenosio Renoar.
Renoar je imao problema sa reumatizmom, pa je teško slikao, a kako je bolest napredovala bio je prinuđen da koristi kolica i nije mogao da slika klasična platna. U kasnoj fazi zanimao se za skulpturu.
Ovaj čuveni umjetnik, koji je umro 1919. godine, družio se sa Alfredom Sislijem, Frederikom Bazilom i Klod Moneom. Njegova djela Mlade djevojke za klavirom, Na terasi, Djevojka koja se češlja, Mulen de la Galet, Portret gospođice Grimpel sa plavom trakom, Kupačica i mnoga druga vjerodostojno predstavljaju duboki pečat jednog vremena.