Renato Rakić, umjetnik sa trenutnim boravištem u Banjaluci, rodom je iz Gradiške. Rođen je 1978. godine, a Akademiju umjetnosti, odsjek slikarstvo, završio je 2002. godine. Zaposlen je na Univerzitetu za poslovne studije kao asistent na predmetima crtanje i slikanje i osnove dizajna, te u agenciji Creativestudioform kao fotograf. Jedan je od osnivača Udruženja likovnih umjetnika RS i fondacije Dragaš. Animator je likovnih radionica i škole crtanja u ateljeu Dragaš. Nedavno je magistrirao. Imao je sedam samostalnih izložbi, a učestvovao je i na preko 50 kolektivnih izložbi. Dobio je nagradu na bijenalu minijature u Tuzli 2003. godine.
Na Akademiji umjetnosti u Banjaluci nedavno se mogla pogledati njegova magistarska izložba “Uslov djela/stvaranje stanja”. Sa Rakićem smo za portal BUKA razgovarali o njegovoj umjetnosti, stanju u oblasti umjetnosti, polažaju umjetnika kod nas i drugim temama.
Umjetnik Renato Rakić
Svojim radovima govorite o potisnutim vrijednostima, prostoru koji gubi svoj identitet i hibridnom prostoru. To su sve okviri koji tačno opisuju društvo u kojem živimo. Koliko Vam je naša svakodnevnica bila osnov za rad?
Danas je umjetnik u ovakvom društvu, koje je moralno i etički oštećeno, jedna vrsta staklenog zvona. U borbi sa svakodnevnim preprekama bitno je sačuvati energiju za stvaralaštvo i očuvati kurs, ne ugasiti kreativno svjetlo. Svakodnevnica nema direktan uticaj, ne bavim se čovjekom, niti okruženjem, to bi bio materijal sa negativnim kontekstom. Moja satisfakcija u radu je kada jasan zadatak sa učešćem improvizacije oživi djelo, koje nosi sa sobom energiju, ali i poseban karakter, a on je bezvremenski. Postoji mogućnost da je ovakva svakodnevnica uticala da potražim unutrašnje vrijednosti, jer ih u kontaktu sa ljudima ima sve manje.
Kada jer riječ o savremenoj umjetnosti, kolika je obaveza svakog savremenog umjetnika da promišlja i tematizuje društvo oko sebe?
Sa aspekta radoznalosti, društvo je neiscrpan resurs. Bitne su poruke i način na koji se iščitavaju, koji je medij i koje su metode rada. Moć subverzije jeste u rukama umjetnosti, danas ubrzanim tehnološkim razvojem ubrzava se i slanje poruke, što je umjetnicima samo koristan alat. Mnogo toga zavisi i od smjelosti umjetnika da se kritički osvrne, a samim tim i da ne komercijalizuje rad, odnosno da zadrži umjetničku vrijednost. Obaveza svakog čovjeka je da utiče i koriguje stanje u društvu, ali stičem utisak da naš genetski materijal nije tog tipa. Jako je mali broj umjetnika na prostoru RS koji ukazuju na svakodnevnu situaciju i pad morala i etike, ekonomije, pa i umjetničkog kolapsa. Uz samo obrazovanje i lično profilisanje, umjetnik na taj način govori o sebi. Najbolji primjer za period u kojem živimo je Banksy, umjetnik kojeg izuzetno poštujem. Riječ je o britanskom uličnom umjetniku, grafiteru, čiji je identitet i dalje nepoznat.
Kakva je, prema Vama, pozicija umjetnika u RS?
Pozicija umjetnika u RS je katastrofalna. Činjenica je da Ministarstvo kulture RS ne podržava individualne projekte, što vas tjera da osnujete organizaciju, a samim tim se ulazi u krug administracije, gdje često aplikacije nisu dobro formulisane. Ne postoji nijedan slučaj u RS da je putem konkursa ili nekog vida zasluge jedan umjetnik dobio atelje, što nije slučaj ni u mnogo manjim gradovima u okruženju. Ne postoji scena, niti kritika. Glavni grad RS nema gradsku galeriju, umjetnici nemaju podršku lokalne zajednice, ne postoje nagrade niti podsticaji. Banjaluka ima preko 90 akademski obrazovanih likovnih umjetnika, a jako mali broj njih je zaposlen. Ne postoji status slobodnog umjetnika, a na sve dopise koje smo slali ispred ULURS-a gradskoj administraciji grada Banjaluka nismo dobili odgovore. Ignorisanje ovih problema sigurno će imati negativan odraz u budućnosti, jer mnogi umjetnici planiraju odlazak, a drugi se uključuju u organizacije u drugim gradovima. Nacrt, odnosno, prijedlog Nacrta zakona koji predlaže Ministarstvo štetno je po nekoliko osnova. Dopis o korigovanju poslao je član ULURS-a, naš kolega iz upravnog odbora prema Skupštini, Premijeru i Predsjedniku RS i on još nije dobio odgovore.
Šta bi trebalo uraditi da stanje bude bolje?
Postoji jednostavan način da se riješi velika kritična grupa, a to je dodjela galerijskog prostora, koji bi bio osnovni link za moguću scenu. Galerija kao baza formirala bi web stranicu kao moguću prodajnu online galeriju i sam prostor bi omogućio prezentaciju novih, mladih talenata. Ovo rješenje je ostvarivo sa jednim zaposlenim i prostorom od 50 metara kvadratnih. Potrebno je formirati nagradu za likovnjake, kao podsticaj mladim umjetnicima. Nekada je Banski dvor imao veliki broj ateljea, grafičke radionice, školu baleta i jazz klub. To je takođe jedno rješenje na bazi konkursa, jer je prostor oslobođen. ULURS je osnovano s ciljem da prijedlozima, sa pravnom osnovom i dobrim programom, riješi probleme kreirajući podružnice, ali desetine sati pisanja projekata, sastanaka sa ministrima i gradonačelnicima nisu urodili plodom. Posljednja stanica je Predsjednik RS, a još uvijek čekamo odgovor.
Kada je u pitanju prodaja slika, kakvo je tu stanje? Mogu li naši umjetnici živjeti od svog rada?
Ne znam umjetnike koji žive od svog rada. Često je situacija da umjetnici danas mijenjaju i medij, radi isplativosti produkcije, sa opipljivog se prelazi na digitalno, tako da su to sve vrste prilagođavanja inostranom tržištu, a oni koji ostaju na starim tehnikama često su usporeni u razradi ideja radi finansijske situacije. Tržište ne postoji u RS, kao ni srednji stalež koji je nestao padom Jugoslavije.
Da li društvo dovoljno vrednuje umjetnike i one koji su odabrali taj poziv? Šta je sa umjetnicima koji nisu zaposleni u nekoj instituciji kulture, kao savjetnici, ili u školi, kao profesori likovne kulture?
Veliki broj umjetnika nema riješen status, što se jako loše odražava kako na život, tako i na rad. Mnogi žive kod roditelja, nemaju primanja, a to u strahu od budućnosti utiče negativno na natalitet. Postoje naravno pozicije i radna mjesta, ali postoji i korupcija koja ih spriječava u zaposlenju. Likovnjaci imaju problem sa normom u školama, drugi pokušavaju sa radionicama, a mnogi razmišljaju o odlasku. Umjetnost je preživjeti kao umjetnik.
Izložba Škole Dradaš
Vi ste jedan od osnivača Fondacije „Dragaš“, koja je aktivna na polju obrazovanja mladih talentovanih stvaralaca. Koliko su mladi zainteresovani za umjetnost?
Svake godine pripremam minimum 50 srednjoškolaca za upis na razne fakultete. Akademiju umjetnosti – smjer slikarstvo, grafički dizajn, arhitekturu i tako dalje. Mladi su jako zainteresovani, a rezultat je preko 200 upisanih na fakultete i preko 400 koji su prošli kroz razne radionice. Trenutno radim sa mladim grupama i hobi grupama za starije. U programu su i obilasci muzeja, a rad sa njima ima uporište u pedagogiji, sociologiji i psihologiji. Mladi likovnjaci su sa područja cijele Banjaluke, a ubrzo ću predstaviti njihov rad našoj publici.
Vi ste i potpredsjednik „Vespa kluba Banjaluka“. Kako je ova priča započela?
Promocija “Vespa klub Banjaluka”
Vespa brand je jedan od najvećih u posljednjih 60 godina. Vespa mi je stil života posljednjih osam godina. Sa Vespom sam prešao 75.000 kilometara i nailazio na istomišljenike. Imam namjeru da, pored afirmacije mladih na likovnom polju, donesem u grad još neke vrijednosti. Posljednjih godina napravili smo grupu od 17 vespaša, a ove godine upoznao sam Bojana Ćetojevića, čovjeka koji je zaslužan za osnivanje udruženja. Ove godine imali smo i prvo gostovanje u Dubrovniku, a dobili smo i obećanje da će uzvratiti posjetu. U dogovoru sa kolegama iz čitave regije, iduće godine nastojaćemo dovesti preko 50 vespaša iz Slovenije, Srbije, Makedonije, Austrije, Crne Gore i šire. U pitanju je strast, a putovanja su neopisiva iskustva. Nedavno smo imali posjetu od Drew Milnea, osobe koja je Vespom proputovala svijet, a mi smo bili jedna od stanica. Imamo podršku od velikog broja zaljubljenika i AMS, rastemo i radujemo se prvom skupu u 2013. godini. Cilj je poslati slike Banjaluke u svijet, jer Vespa klubovi broje stotine hiljada članova. Biti na mapi TORS-a i uticati na povećanje broja vozila Vespa.
Vaša izložba kpoju smo nedavno mogli pogedati “Uslov djela/stvaranje stanja” odnosi se na interakciju svjesnog i nesvjesnog, a ciklusi su potraga za unutrašnjom realnošću. Možete li nam reći dokle ste stigli u toj svojoj umjetničkoj potrazi?
Istraživanje u periodu postdiplomskog studija odnosi se na fenomen boje, čovjeka kao kompleksnog bića koje svjesno i nesvjesno doživljava sliku. Boju predstavljam kao prastaru, prvobitnu vrijednost, a slike su posvećene upravo boji, a ne čovjeku, koji ih prisvaja i definiše. Cilj ciklusa je širenje polja razumijevanja, shvatanje i iščitavanje. Ne namećem volji razumijevanje, ali ostavljam prostor za prihvatanje i odbacivanje. Tragajući za smislom i porijeklom često u samom simboličkom predstavljanju stvaramo i uobličavamo djelo koje može nuditi beskrajne mogućnosti značenja. Cilj ovog ciklusa nije prenošenje poruka, obnova već potrošenog, pokretanje apstraktnog u realnom, čudnog u običnom, bezobličnog u oblik, ograničenog u neograničeno, bezvučnog u zvučno… Bitno je da svaka slika nosi određen karakter, koji nije proizvod raspoloženja umjetnika, nego svjesno uramljivanje ritmičke ravnoteže. Početna energija koja daje dah života čovjeku je apstraktna, mistična, nedodirljiva, ali nam daje uvid u svoje postojanje. Nauka koja osnovu traži na dokazu materijalne prirode odbacuje vrijednosti koje stvaraju najbitniji segment čovječanstva. Bezgranično, vječno, nije shvatljivo ljudskoj prirodi, jer smo omeđeni godinama i zidovima. Energija postoji, a svim oblicima daje početak. Forma života prisutna je u milionima oblika, sveprisutna, dakle konstantna, a po svojoj prirodi neobjašnjiva. Ovu temu zasnivam na sudaranju različitosti koje se sukobljavaju, koje su nezavisne, egzistiraju kao samostalne, ali funkcionišu zajedno. Energija ne nestaje, nego mijenja oblik i samim tim stvara novi, hibridni prostor. Ove slike su svjesni pristup prirodi kao i čovjeku, prirodi kao prastaroj i nezamislivo prostranoj i čovjeku, koji pokušava da ovlada njome i istraži kako svoja čula, tako i dimenzije svih energetskih izvora. Prikazujem sukobe različitih autonomija, zona, polja, resursa. Mogao bih reći da je završeno jedno poglavlje istraživačkog procesa, a počelo drugo, do sada praksa istraživanja obuhvatala je mali srednji format, namjera mi je u naredne dvije godine raditi na velikim formatima preko 2 metra.
Rad Kosmički prizvuk
Kada je umjetnost i slikanje u pitanju, kakvi su Vam daljnji planovi?
Planovi su što duže biti nekomercijalan i zadržati potrebnu energiju. Postoje planovi za nekoliko izložbi van granica, radim na tome i biće mi drago da vas pravovremeno obavijestim.
Vezani tekstovi:
Kultura u RS osuđena na propast
Nensi Perl: Superstar među bibliotekarkama
Magacin Kabare: Moramo se izboriti za vedriji svijet