U prethodnih desetak dana, budale svih nacija i provinijencija počele su sve glasnije da mašu temom rata. Što je još gore, i neki političari počeli su nedgovorno da šire kvazipatriotske ratne mitove tipa ranih 90-tih, dok se naši srpski akademici čak nisu libili da poruče mladima „Pogini!“. Udruženi poduhvat budala i političke neodgovornosti uvijek je opasna kombinacija.
Ovi neiživljeni likovi, sa kojima se očito u djetinjstvu niko nije htio igrati rata, ili su ih tjerali da stalno budu „švabe“, očito imaju potrebu da tu frustraciju nadoknade pod stare dane i da sve nas uvuku u njihove bolesne fantazije. Ono što najviše brine kod ovih neiživljenih kompleksaša jeste njihova brojnost. Na pametni komentar gospodina Forte:
uslijedila je kanonada optužbi za kukavičluk, defetizam i izdaju. Čovjek se mora zabrinuti kada vidi koliko ljudi je spremno da ventil za vlastite frustracije nađe u stvarnim ratnim igrama.
Oružje na Kosovu
Šta se može desiti i gdje ovo može odvesti svjedočimo ovih dana na Kosovu. Ne ulazeći u to koliko je sukob u selu Banjska maslo kojekakvih i koječijih službi. Da li su stvar zakuvali Kosovari, Beograd, uvijek sumnjivi London, snajka CIA, ili Rusi nije toliko ni bitno. Mi koji imamo iskustvo 90-tih jako dobro znamo kako se lako ni iz čega može skliznuti krvoproliće. Dovoljno je nekoliko „profesionalnih demonstranata“ + nekoliko sumnjivih likova iz podzemlja tipa Juke ili Arkana + druga strana koja nema ništa protiv da se malo pripuca + par fanatika zaluđenih kojekakvim fiksidejama tipa Velike Srbije/Albanije/Hrvatske itd. + neki okidač tipa ubistva svata, i očas posla eto balvan revolucije sa svim posljedicama koje neumitno slijede.
Politička borba
Stvarni razlozi za upotrebu oružja apsolutno ne postoje. Ovo što se događa kod nas je naprosto politička borba između različitih političkih interesa. Čak ni tako teška pitanja kakva su Kosovo ili transformacija bh. političkog sistema (unitarizacija BiH ili samostalnost Srpske) nisu ništa specijalno što se ne događa u mnogim drugim zemljama. Npr. Venecija decenijama vodi jaku kampanju za nezavisnost, a secesionističke stranke imaju većinu na lokalu. Pa nikome ne pada napamet da se lati oružja. Bošnjaci treba da shvate da je „samostalnost“ Srpske potpuno legitimna politička agenda. Srbi pak treba da shvate da je unitarizacija potpuno legitimna politička agenda. Ono što je nelegitimno jeste upotreba sile – tj. provođenje tih agendi silom. Ko zna: možda se jednog dana usaglasimo da je „jedan-čovjek-jedan-glas“ najbolja opcija; ili da je najbolje da se kao ljudi raziđemo. To su stvari koje se u civilizovanom svijetu rješavaju u procesu dugotrajne političke borbe, teških i često podmuklih pregovora, podmetanja, višegodišnjih lobiranja, suđenja i arbitraža, planova, pokušaja, kampanja, potkupljivanja, dokazivanja svog prava i pomjeranja korak po korak (često „jedan naprijed dva nazad). Sve su to legitimna sredstva. Na kraju krajeva, politički konflikt se uvijek može zamrznuti na određeni period dok se ne pojave uslovi za njegovo rješenje. Kao što je to slučaj u Irskoj ili Kipru, recimo.
Nažalost, sve ovo nam ne nudi nikakvu utjehu niti sigurnost. Ni 90-tih nisu postojali nikakvi stvarni razlozi za rat. Samo su naši tadašnji političari bili nedorasli ulozi koju su imali, a narod nedovoljno politički iskusan.
Politička kultura
Ovo sve je zapravo posljedica nedostatka demokratske političke kulture. Zapravo, kulture uopšte. Nekulturan čovjek će umjesto pregovora odabrati silu tamo gdje sila nije nužna. Karakteristična stvar je da su isti ovi tipovi koji propagiraju rat istovremeno i zadrti jednoumnici veoma skloni vrijeđanju i omalovažavanju neistomišljenika (tj. verbalnoj agresiji). Kao što se često događa, nasilje je posljedica nekulture i nevaspitanja. Likovi koji propagiraju rat nisu samo neiživljeni luzeri, već su i nekulturni dripci.
Takođe su i glupi. Jer nasilno rješenje nikada nije dugotrajno rješenje. Ono je samo pokazatelj trenutnog omjera snaga. Ako Azerbejdžan uspije da protjera Jermene iz Nagorno Karabaha, kao što to nama priželjkuje komšija Muhasilović, to će funkcionisati samo dok se omjer snaga ne promijeni i Jermenija ne ojača. Ako se to nekada desi, onda će biti nešto tipa „Kad se vojska na Kosovo vrati“. Poretci uspostavljeni silom po pravilu nisu stabilni sistemi, već samo neka vrsta privremenih rješenja koja traju dok traje dati omjer snaga. Veliki političari koji su uspjeli da postignu dugotrajnu stabilnost svojih država bili su mudri lideri koji su rješenja tražili pregovorima, a ne silom. Diletanti to često tumače kao slabost. Tajna političke stabilnosti u SAD je upravo u tome što su Očevi utemeljivači uspjeli instalirati politički sistem koji prisiljava sve aktere na pregovaranje. A to je bila i ideja vodilja Amera u kreiranju Dejtona. Svi instalirani veto mehanizmi nisu „blokade“ države, kako to tvrde u Sarajevu, već blokade nasilnog nametanja vlastite volje (ili volje većine). Oni sprečavaju da se političko nasilje institucionalizuje.
Šerif u kafani
Baš kao što nosači aviona u Jadranu sprečavaju nove Miloševiće/Tuđmane i njihove korisne idiote da se zaigraju. Neko je dobro rekao: „350 metara čiste demokratije“:
Nažalost, pametan čovjek iz ovih sve učestalijih ratnih pokliča mora zaključiti: strane trupe na teritoriji BiH još uvijek su nužno zlo – osigurač protiv budala pod adrenalinom. Sve donedavno sam jedva čekao dan kada ćemo već jednom vidjeti leđa ovima strancima na našoj zemlji – od sumnjivca Šmita do nečujnih vojnika EUFORa. To je bio stav zasnovan na načelnoj stvari: neprimjereno je da jedna zemlja u XXI vijeku nema puni suverenitet. Takođe je to mišljenje bilo zasnovano i na uvjerenju da nas stranci udaljavaju od dogovora. Čak i ako nema neke „zavadi pa vladaj“ pozadine, prisustvo stranih sila samo po sebi je destimulativno za traženje kompromisa kroz istinska pregovaranja. Međutim, sudeći po ovome što ovih dana čujemo od raznih usijanih glava, i neiskusnih balavaca koji rata nisu vidjeli, a ne prestaju da pričaju o istom, nije loše da osigurači ostanu još malo. Zamislimo šta bi se sada desilo na Kosovu da nema vojne sile koja je u stanju da razne muljatore i usijane glave željne kavge drži na odstojanju. Kakva smo bruka i sramota: da se ne bi ponovo međusobno masakrirali, treba nam izbacivač u kafani. Nietzsche je to definisao riječima: „gospodari se samo nad onim ko nije u stanju da sam sobom vlada.“