Sve te mračne, daleke vijekove sanjali su Hrvati nezavisnu, samo svoju državu, s više ili manje uspjeha pravili na novim obalama razne kneževine, kraljevine i domovine, mrski im je tuđin svaku rasturio i okupirao, san o hrvatskoj državi postao je opsesija, sam smisao postojanja Hrvata, jedino još neugasla luč državotvorne pravice nosila ih je bespućima tegobne historije, na čijim su krvavim poljima izdahnuli i mnogo veći i jači od njih, i kad su najzad, gotovo tisuću i pol godina otkako su postavili temelje, sagradili samostojeću državu, nezavisnu i samo njihovu, Hrvati stali iz nje – bježati.
Dvosobna republika
Prema nedavno objavljenim rezultatima istraživanja Državnog zavoda za statistiku, prošle godine Hrvatsku je napustilo točno 12.699 Hrvata. U protekle tri godine u mitski se bijeli svijet otisnulo njih tridesetak tisuća, a od 1991., otkako su dovršili nezavisnu državu, nalili teracu, pokrili je krovom i zatakli barjak, iz domovine je pobjeglo već dvjesto hiljada Hrvata.
Cijeli jedan grad veličine Splita – a nije to Hrvatima mala veličina, drugi je to grad u državi – spakirao je toplu odjeću i obuću, jednu pancetu, dvije-tri glavice bijelog luka i mali plastični kanistar vina, pa iz nove novcate države otišao trbuhom za kruhom, ili kojim se već danas organom za čim – i čime u koji organ – traga za boljim životom.
Većinu od tih dvjesto tisuća, jasno, čine mladi, ali – zanimljivo – iz razvijenijih sredina, što govori da bi ih iz zaostalijih, nedovršenih dijelova nove države otišlo i više, samo kad bi imali prilike i mogućnosti. Portal MojPosao, na primjer, prije koji dan proveo je anketu koja je pokazala da čak osamdeset četiri posto ispitanih namjerava – ne dakle da želi ili sanja, već namjerava! – potražiti posao izvan Hrvatske, a njih šezdeset četiri posto, lijepe dvije trećine, namjerava to uraditi u sljedeće dvije godine!
Hiljadu i pol godina, eto, sanjali Hrvati nezavisnu državu – ništa posebno, malu dvosobnu republiku u kojoj bi konačno bili svoji na svome, i uredili život onako kako to žele sami, a ne Venecijanci, Austrijanci, Turci ili Srbi – nestrpljivo obilazili gradilište i planirali gdje će staviti tuš kabinu, gdje ugradni ormar, gdje golf-teren, a gdje crkvu Hrvatskih mučenika, i kad su konačno dobili ključeve, pa nakon skromne proslave useljenja ispratili goste i ostali sami sa sobom u tijesnoj maloj državici, nekako im pao život.
Osvrnuli se Hrvati po novoj državici i odjednom shvatili da im je tisućljetni san postao – tisućljetna java. „Ovdje ćemo živjeti tisuću godina?“, pomislili su, sad već malo i razočarani. „Što ćemo ovdje raditi tisuću godina?“
Nisu, eto, Hrvati razmišljali o tome onih hiljadu godina što su sanjali državu, ali zaista – što sad?
Što će, dovraga, raditi u svojoj novoj državi?
Ništa drugo oni, čitate li hrvatsku povijest, hiljadu i pol godina nisu radili, osim što su sanjali, zamišljali, promišljali, domišljali i planirali svoju državu, hiljadu i pol godina ratovali su, krvarili i ginuli za nju, i kad su je najzad dobili, kad više nije bilo potrebe da se sanja i krvari, Hrvate zateklo saznanje da ništa drugo zapravo ne znaju raditi.
Na sve su mislili obilazeći roh-bau domovinu dok su majstori postavljali instalacije i pločice, svaki su detalj pomno promislili i razradili, i spavaću sobu i kupatilo i kuhinju i balkon i ostavu, samo nisu predvidjeli – radnu sobu. Dvadesetak godina vrzmali su se onda besposleno po svojoj novoj samostalnoj i samostojnoj republici, pa jednu večer, nakon dvadeset godina besposlenog sjedenja pred televizorom, konačno priznali sebi da im je republika malo bezveze. Zapravo im dosadila.
U prašnjavoj drvarnici
Kao dijete kad cijeli život, otkako zna za sebe, sanja dvorac od lego-kockica, pa kad ga najzad za deseti rođendan dobije i složi, ne zna što bi s njim. Još koji dan mama i tata ga zapravo sile da se igra s novom igračkom – i drugi put ćeš ga dobiti! – a onda veličanstveni novi gusarski zamak završi najprije u dnu ormara, pa u kutu špajze, i na kraju u drvarnici.
Tako Hrvatima nova novcata, skoro pa neraspakirana lego-država, leži odbačena zajedno s ostalom nepotrebnom skalamerijom – teškom industrijom, morskom flotom i prašnjavom tisućljetnom kulturom koja im više ni za đavla nije trebala, ali im je bilo nekako žao baciti, pa su je spremili u kutiju od starog Grundig televizora i gurnuli pod najdonju policu u drvarnici.
Za neke nacije, eto, baš nije država. Drugi bi sve dali da im je historijska prilika kakva se pružila Hrvatima, Baski recimo, ili Katalonci – zamislite da je ova parcela, štajznam, Kurdima! – treći su, razni neki hazari, na toj tegobnoj historijskoj džadi ostavili kosti, samo malo umorni i promrzli prilegli, pa zaspali da se nikad ne probude, mirno umrli u svom tisućljetnom državotvornom snu, a Hrvati dobili državu samo da bi iz nje – pobjegli.
Ostala im valjda ta navika da se noću, dok ostali spavaju, iskradaju iz kreveta i kroz prozor u prizemlju bježe iz države – bježali su tako iz Austro-ugarske, bježali su i iz Karađorđevićeve i iz Titove Jugoslavije – i što je najbolje od svega, i tada su, kao i sada, odlazili trbuhom za kruhom, a svima okolo govorili da odlaze glavom za državom, bježeći od tuđinskog jarma i zaklinjući se na djedovinskom pragu da će se vratiti, jednog dana kad bude slobodne i nezavisne Hrvatske.
Pa ti Hrvatima daj državu. I drugi put ćete je dobiti.
Za koga, jebiga, nije – nije.
Tekst preuzet iz Slobodne Dalmacije