Izložbom u Splitu postavljena su neka ‘muška pitanja’, sa sumnjom ‘je li to umjetnica sama radila’. Mnogi kipari koriste ispomoć ljudi za poslove koji nisu kreacija, nego fizikalija. Ideja i kreacija ne stvaraju se mišićima
U Salonu “Galić” izložbu je postavila kiparica Jasna Bogdanović. Naša, ovdašnja, rekli bismo, tek nepune dvije godine nakon izložbe “Fraktala”, no sada su u pitanju kipovi, njezina osnovna djelatnost, moćni “iskazom”. A “s druge strane” žena, nježna, lijepa…
Provokativno i rekli bismo neshvatljivo za neuke. Za uvod u priču najpametnije je citirati Ivu Šimata Banova s nekoliko rečenica o umjetnici i djelu koje će nam bolje otvoriti oči: “Premda kalafatska meštrija može usmjeriti imaginaciju prema rebrastim temeljima broda, ili je u umjetničkom smislu uglaviti u bogatu ostavštinu konstruktivizma, ona od svega toga ima samo težak rad, težak hrast i nježnu, ali ispod kože snažnu ruku.”
Prvo malo o komiškim korijenima, pa Splićanki rođenjem, umjetnici vezanoj uz Zagreb, te Rijeci kao značajnom postajom u životu…
− Majka mi je Splićanka, Mira Vitaljić, a otac Milan Bogdanović iz Komiže, pa sam prvih deset godina sretnog i nesputanog djetinjstva provela na otoku Visu, u Komiži, gdje se u dušu utiskuje sjeme iz kojega će poslije niknuti jasna sklonost taktilnom obliku i boji, te me usmjeriti na dugo putovanje prema ishodištu, ka glini, dlijetu, kistu… U Rijeku se selim 1958. s obitelji, vele grad konfuznog lučkog uživljaja i tihog ozelenjenog pejzaža uz more. Na Sušaku su mi se dogodile prve mladenačke ljubavi… Odlaskom u Zagreb počinje moje zrenje, umjetničko i životno. Prvotna znanja o likovnosti stekla sam kod sjajnih mentora Mladena Veže, Vilka Selana Glihe i Josipa Poljana na Pedagoškoj akademiji, a poslije na kiparskom odjelu Likovne akademije.
Povijest je mudrost, dotaknite se uvjerenja koje nosite s Akademije, poduka, filozofije velikih meštara. Kako se sve to skupa pretočilo u umjetničku praksu?
− Od profesora Želimira Janeša, velemajstora male plastike, naučila sam što je to monument u malom i smisao teze “ako odrežeš, povećat ćeš”. “Svoj rad fotografiraj, pa ako ne možeš odrediti njegovu veličinu, monumentalan je”, govorio je. “Priroda nam je podarila znane i neznane lijepe oblike prije nego što su uobličeni u umjetnost, no tek u umjetnosti postali su njezini uzori”, svjedočio je Matko Pejić. “Bit je stvaralaštva proces u neminovnoj osjetilnosti nastajanja promjena”, mislio je Ferdinand Kulmer. ”Lišite se opisivanja viđenog u izricanju djela, forme, vaša percepcija i stanje duha neka postignu samosvojnost izraza. To je stvarni put u svijet kreacije”, uvjeravao nas je profesor Ivan Sabolić. Još prije stečene diplome, 1974. godine, dobila sam prvu, otkupnu nagradu za kiparstvo republičke važnosti.
U “Galiću” ste se predstavili kipovima uopćenog naziva “Dijalog ritmova”. Nije li to ujedno i mjera svemu onome što ste do sada radili?
− “Dijalog ritmova” u biti je moj veliki kiparski iskorak, dogodio se u drvu, teškoj hrastovini, orahu, trešnji i boru. U tom konstruktivističkom zanosu međusobno isprepleteni elementi svojim dijalogom poetiziraju, a snagom u isto vrijeme žele izići iz zamišljenog okvira. Sve je to poteklo iz igre atmosferilija, onih uokolo kuće Doncetovih, poviše Žonićeva žala, gdje su se događala i juga i garbinode, uzbuđujuća, ali ne i zastrašujuća.
Kritika vas je voljela etiketirati kubistom, uspoređivati s kiparima Archipienkom i Zadkinom?
− Moje skulpture putenih žena bile su snažnih napetih formi, okljaštrene od svakog opisivanja, posve stilizirane, i podržavale su monumentalnost kojoj sam uvijek težila, bez obzira na to je li njihova veličina bila osam centimetara ili dva metra. Sa strašću sam oblikovala vitalnu, unutarnju, imaginativnu prirodu nastale figure. Sve što sam ikada napravila, osmislila, dogodilo se prvotno u snu, a ja sam u realizaciji tog podsvjesnog, u duši stvorenog, bila tek interpret.
Slikarica i kiparica; jesu li ipak u pitanju dva svijeta?
− Kreativnost je u glavi, srcu, duši, ne bih ta dva puta odvajala. Barem kod mene to nisu dva svijeta. I kad slikam, crtam ili kolažiram, razmišljam trodimenzionalno, prostorno, i to je kauzalnost. Radeći skulpturu nastojim, bez nametanja, stvoriti 360 skladnih, dobro postavljenih crteža u svakom rotirajućem stupnju.
Kiparice su se tek sada emancipirale, posljednjih godina sve se češće sreću po Akademiji. Objasnimo malo taj fenomen vašim slučajem, ali i primjerima Marije Ujević-Galetović, Sandre Nejašmić, Ljubice Dragojević-Buble…
− Kroz povijest ženama nije bilo mjesta u umjetnosti zbog uvriježenog mišljenja kako je to gotovo promiskuitetno zanimanje. Atavizmi takve prosudbe zadržali su se gotovo do današnjih dana; jasno, u nekim glavama koje “znaju” što su to “muška zanimanja”. Izložbom u Splitu postavljena su upravo neka “muška pitanja”, sa sumnjom “je li to umjetnica sama radila”. Oduvijek mnogi kipari koriste ispomoć ljudi za poslove koji nisu kreacija, nego fizikalija. Zato ta opaska danas poprima razložnije tumačenje, ideja i kreacija ne stvaraju se mišićima.