SRPSKIM pesnicima sigurno nije lako, samim tim što ni narodu kome pripadaju nije lako. Ali poezija, kao i još neka čovekova kreativna zanimanja (bolje: pozivi), čoveku omogućuje da se, u pojedinim trenucima, ispne na stvaralački vrh, gde se drukčije diše – kaže, za “Novosti”, Miroslav Maksimović, povodom nove pesničke knjige “Crtanje stvarnosti” koja je nedavno objavljena u izdanju kraljevačke narodne biblioteke “Stefan Prvovenčani”, u ediciji “Povelja”.
Piše Maksimović u jednoj pesmi da “pesnici čeznu da život dodirnu jer ne umeju da žive”. Ali kada dospete na pomenuti stvaralački vrh, dodaje, imate osećanje prvobitnog, bezinteresnog stvaranja.
– A znamo da prvobitni stvaralac nema ljudske brige i muke. (Ljudski život je kratkoveki pokušaj da se približimo tom stanju.) Verovatno taj momenat daje ljudima razloge da se bave poezijom i kad nikakvog zdravorazumskog razloga za to nema, kao što i ostalima uliva neki neodređeni respekt prema poeziji čak i u (današnjem) vremenu kad poeziju gotovo niko ne čita i ne razmišlja o njoj – kaže Maksimović.
IMENA KOAUTORA * MNOGE pesme imaju posvete, a jedna pesma o slobodi i glumici Slobodi Mićalović. Često u ovim pesmama pominjete glumice? – Nisu to posvete, nego imena “koautora”. Marko Paovica je napisao, u odličnom prikazu, da je uvođenje brojnih “koautora” – imaju različita zanimanja, socijalni status, znani su i neznani, neki su živi, neki nisu, svaki je na svoj način pomogao u pisanju knjige, i svi su mi dragi – zapravo nagoveštaj da je knjiga pisana “iz glave cijela naroda”.
Što se glumica tiče, biografski je logično da ih ima, jer sam deo mladosti proveo družeći se sa glumcima i glumicama u kafani “Kolarac”. Zahvaljujući vašem pitanju, i sam vidim da se na 3-4 mesta pominje “glumica”.
Ali, ako pogledamo ono što je bitno, u samo dve pesme “koautori” su glumice, a u pesmi “Opisivanje glumice” (gde “koautor” nije glumica, nego jedna sjajna pripovedačica i dramaturg) naizgled opis stvarne glumice u stvari je metafora.
* Precizno ste nam iscrtali stvarnost u kojoj oni koji govore na televizijama i trgovima prodaju prazne priče, ne misle o ljudima, u kojoj se gradi praznina… Uprkos tome, pesme nose i dozu optimizma?
– Verovatno zato što su pesme. One, po svom biću, daju širu sliku, koja, kao i sam život, nadilazi (trenutne) okolnosti u kojima je. Da su sociološke, ekonomske ili politikološke analize, teško da biste primećivali optimizam.
* Da li nas prošlost koči ili nam je pravi putokaz, pokušali ste da odgovorite u uvodnoj pesmi “Sečenje bukve”?
– Danas je u modi tvrdnja da prošlost koči. Otprilike: pojedinačne prošlosti su smetnja da se lako i čiste duše uskoči u globalni raj budućnosti. Pritom, oni koji odbacuju prošlost, stalno čeprkaju po životima i delima ljudi iz prošlosti, da bi sliku prošlosti upodobili projektovanoj budućnosti, a ta je budućnost, izgleda, jedna prazna ideja, bogata pijaca, snabdevena svim i svačim, sa puno banaka, ali bez ljudi i naroda. Nije potrebno da se mnogo filozofira na tu temu. T. S. Eliot kratko je formulisao: Vreme prošlo, vreme sadašnje i vreme buduće – stapaju se, ne mogu jedno bez drugog. Ne samo u poeziji. Ko ima prošlost, ima i budućnost. Ko ima samo prošlost, nema sadašnjost. A ko ima samo sadašnjost (u politici je nazivaju realnost), nije se ni imao rašta roditi.
Mislim da je tema pesme “Sečenje bukve” – situacija kad vam neko fizički odseče prošlost, kada se suočite sa odsecanjem materijalnog dokaza vlastite prošlosti. Šta da radi, kad mu iseku bukvu staru petsto godina, čovek (narod)? Da veruje u priču da će mu je dogodine nadoknaditi tanka stabalca na prisoju?
* Vaše osećanje sveta, prilika i neprilika koje nam donose vetrovi sa sve četiri strane, prelama se kroz veliki Dunav i golubački kraj?
– Knjiga “Crtanje stvarnosti” napisana je na Dunavu, u Golupcu (osim jedne pesme, koja je preuzeta, s razlogom, iz knjige “Sećanja jednog službenika”), pa se to odrazilo i na njen tematski aspekt. Možda ne samo na tematski. Čak bih rekao i ovo: i u Beogradu bih, verovatno, napisao sličnu knjigu, ali baš ovakvu ne bih. “Osećanje sveta”, da upotrebim vašu formulaciju, imalo bi drugu boju, slika bi imala drukčije likove. Ali, mislim da je to “osećanje sveta” u suštini i dalje urbanog karaktera, onakvo kakvo je bilo i ranije. U prvim mojim knjigama, urbanitet je prepoznavan, i prenaglašavan, po spoljnim, tematskim obeležjima tih knjiga, ali biće da je tačnije kasnije tumačenje da je urbanitet unutrašnja karakteristika te poezije. Jednom rečju: hvala Dunavu i Golupcu za ovu knjigu, ali hvala i Beogradu što je pripremio osnovu za nju.
* Izgleda li naša stvarnost drugačije kada se gleda iz provincije i kada se gleda iz Beograda?
– Izgleda. Iz Beograda se ne može videti Srbija onako kako se vidi iz provincije. Ali i taj, provincijski pogled ima ograničenja. Potrebna su oba. Naročito srpskim intelektualcima valja da Srbiju pogledaju iz oba ugla. I da probaju da deluju na oba terena. Tako i oni Srbiji više valjaju.
* Živimo tik uz srce Evrope, kako kažete. Mislite li da je srpska poezija, pre svega ostalog, punopravni član te Evrope?
– Nikad književnost pisana na jeziku malog naroda ne može biti prisutna u evropskoj (i svetskoj) književnosti onako i onoliko koliko bi mogla po svojoj vrednosti. Ali, srpska poezija (i književnost), po svojim unutrašnjim svojstvima, prirodan je deo evropske književnosti, kao što je i srpska kultura deo evropske kulture (one De Golove Evrope od Atlantika do Urala, jedinstva u različitosti, koja je, kao ideja, plodotvornija i prema budućnosti razumevanja među narodima otvorenija nego politizovana ideja birokratske regulacije i unifikacije Evropske unije).
* Ipak, sa Zapada nam često stiže “grmljavina, čas iz oblaka, čas iz aviona”…
– Navodite me da jezik poezije tumačim jezikom politike ili istorije. Tim putem se ne stiže do razumevanja ni poezije ni predmeta razgovora. Ali, ako zaboravimo poeziju, sa Zapada nam stiže to što svako vidi da nam stiže (osim onih koji se prave da ne vide), svakodnevno i u velikim količinama. I to nije naša stvar. Ali jeste naša stvar to što smo prilično zbunjeni. Ne razlikujemo zapadne vrednosti od zapadnih interesa, pa kad nam stižu interesi mi se ubismo tumačeći ih kao vrednosti (deo naše elite je šampion takvog zbunjivanja). I onda, u toj zbunjenosti, zaboravimo da zastupamo svoje interese i da gradimo vlastite vrednosti.
* U završnoj pesmi dočaravate nam jedno mitsko “Vreme starih pesnika”. Da li su novi pesnici dorasli svojim prethodnicima?
– Svaka generacija ima svoje vrednosti, koje ne treba (niti je moguće) upoređivati sa vrednostima prethodnih. Danas je to pogotovo nemoguće, jer nema takozvanog književnog života u kome je i poezija živela, bez glamura (ni u jednom vremenu ga nije imala), sa nevoljama, ali punim životom. Zato je današnjim novim pesnicima teže nego “mitskim” junacima pomenute pesme. Danas poezija ne postoji, u okruženju, onako kako je nekad postojala, gde god da udari i kako god da udari – odjeka nema. A kako mlad pesnik, sa osetljivim plućima, da diše u praznini?
…
Pesnici čeznu
da život dodirnu
jer ne umeju da žive.
Ponekad u pesmi učini im se
da su ga takli,
u istom trenu život se odmakne,
u pogled tajanstvene crnke sklizne
ili u vrapcu odleprša.
Zato šetaju
golubačkim kejom,
za životom kreću koracima
kad ga već ne stižu stihovima.
Prvo ugledaju Dunav,
beskrajno širok, talasav,
zamena za iščezlo more
sa nejasnom obalom u daljini –
kažu da je to Evropa za kojom čeznemo
mada na keju svi znaju da je to isto što i ovo,
u nečem bolje, u nečem gore,
i da istinski čeznemo za sobom
kakvi nismo bili i kakvi nećemo biti.
(iz pesme “Šetanje kejom”)
Bane Đorđević/Večernje novosti