Da je u Hollywoodu teško živjeti na rezultatima iz prošlosti vrlo dobro zna američki redatelj Jonathan Demme. Iako iza sebe jedan od najboljih filmova devedesetih “Kad jaganjci utihnu”, a u filmografiji mu stoje i crna komedija “Udana za mafiju” te hvaljena drama “Philadelphia”, 68-godišnji Demme već osam godina nije režirao u Hollywoodu.
To je razlog zašto se Demme posljednjih godina okrenuo dokumentarnim filmovima. Teme su mu raznovrsne, od praćenja bivšeg američkog predsjednika Jimmyja Cartera (“Jimmy Carter Man from Plains”) do posljedica uragana Katarina (“I’m Carolyn Parker”). No, Demme je ipak najstrastveniji kada se bavi glazbom i glazbenicima.
Film o Talking Headsima
Strast Jonathana Demmea prema glazbi nije ništa novo. Redatelj je brojnih videospotova, ali i sjajnog koncertnog dokumentarca “Stop Making Sense” o grupi Talking Heads. U tom glazbenom opusu posebno se, pak, izdvaja trilogija o kultnom glazbeniku Neilu Youngu. Zadnji dio “Neil Young Journeys” može se vidjeti i na MAXtv Filmomaniji koja traje do 30. rujna.
Zašto baš Neil Young?
– On je najfilmičnija osoba koju poznajem. Ne samo da piše pjesme kao da režira filmove, već i njegov hod i govor u sebi imaju filmsku magiju. Divim se njegovoj glazbi, ali prvenstveno me fascinira on kao čovjek.
Niste li u prva dva filma već pokazali sve o njemu?
– Sva tri filma su potpuno različita. Teško je zamisliti dva različitija filma od “Neil Young: Heart of Gold” i “Neil Young: Trunk Show”, a i ovaj put smo htjeli pokazati nešto novo. Kad sam saznao da posljednji koncert na turneji ima u rodnom Torontu, odmah sam se sjetio njegova stiha “There is a town in north Ontario” (Postoji grad na sjeveru Ontarija), što je naravno Omemee, mjesto u kojem je odrastao, te sam počeo razmišljati kako bi bilo super spojiti ta dva grada značajna za njegov život.
Posljednjih godina uglavnom snimate dokumentarne filmove. Znači li to da ste se oprostili od Hollywooda?
– Hollywood me više ne privlači, ali ako bi mi ponudili odličan scenarij s Denzelom Washingtonom ili Anne Hathaway, naravno da bih snimio takav film. No, zapravo preferiram snimati brzo i ne pretjerivati s budžetom. Tako je lakše dobiti u ruke rizičan materijal, film koji ne morate snimati po holivudskoj špranci. Film “Rachel se udaje”, koji sam snimio prije nekoliko godina, odličan je primjer projekta u kojima se dobro osjećam. Imali smo odličan scenarij, fenomenalnu glumačku ekipu i dobro smo se zabavljali na snimanju. Bolje od toga ne može.
Bez nasilja
Vaš filmski status odredio je film snimljen prije 21 godinu – “Kad jaganjci utihnu”?
– Bilo je to veliko iznenađenje za mene. Prije filma “Kad jaganjci utihnu” nisam imao velikog uspjeha na kinoblagajnama. Moji filmovi imali su pozitivan odjek, ali nisu bili hitovi u kinima, pa sam već mislio da sam filmaš s felerom. Srećom “Jaganjci” su me riješili toga tereta. Dok smo snimali, znali smo da imamo snažan materijal, ali nismo ni sanjali da će film imati toliki utjecaj.
Hoćete li se vratiti takvim filmskim temama?
– Mislim da više neću snimati filmove s puno nasilja, ali u slučaju filma “Kad jaganjci utihnu” bilo je potrebno pokazati te mučne scene. Uostalom, za mene je to čisti feministički film. Imate priču o mladoj ženi koja spašava drugu djevojku, a da bi to uspjela mora se suočiti sa svim tim muškarcima koji joj smetaju. Nisam htio glorificirati nasilje, pa je i scena u kojoj Jodie Foster ubija Jamea Gumba snimljena na takav načkin da gledatelji ne liuju i navijaju za ubojstvo.