Sa ove scene sam krenula u nepoznato, ne znajući šta me čeka. Sada kada sam dolazila, mislim da vreme uopšte nije prošlo, jer je sve ovo moj dom. Zatekla sam sjajnu publiku, koja je najvažniji element u celoj mojoj karijeri, rekla je u Narodnom pozorištu (NP) RS Banjaluci proslavljena srpska glumica Mira Banjac.
Naime, druženje sa heroinom srpskog glumišta, koja je već 62. godine na sceni, u Banjaluci je održano u utorak naveče. Ona je tom prilikom sa brojnim posjetiocima i novinarima razgovarala o dolasku u Banjaluku, na poziv Radoslava Vesnića, tadašnjeg upravnika banjalučkog Narodnog pozorišta, o karijeri i uspjesima.
“Sećam se da smo bili mladi, malo više vredni i siromašni, ali srećni. Tada imati bicikl je kao danas imati porše, i mi smo tim ‘poršeom’ išli u Šeher na kiselo mleko i ćevape. Naveče smo sastanke zakazivali pred prelepom Ferhadijom, a kada smo se hteli ‘umešati’ u drugi svet, skockali bi neke parice i otišli u hotel ‘Palas’ na kolače. Posebno sam volela đačku publiku, oni su donosili cveće, a kada nije bilo cveća, počupaju ga, pa zamotaju u novine i donesu”, ispričala je Banjčeva.
Za ovu veliku glumicu, koja je ostavila dubok trag u svijetu pozorišta, filma i televizije, sve njene kolege i saradnici, ali i publika, imaju samo riječi hvale. Dijelila je pozornicu sa mnogim velikanima glumišta.
“Imala sam sreću da radim sa vrhunskim ljudima. Sa Ljubom Tadićem sam se relativno kasno srela, kod Žike Pavlovića u ‘Pesmi’. Četiri velika čoveka sam ispratila upravo sa scene: Tadića, Branka Plešu, Zorana Radmilovića, Batu Stojkovića, a tu je i Petar Kralj, koji je bio dobrota i čudesno brzo pamtio tekst. To je za mene jedan od najbolnijih momenata u celoj karijeri”, kaže Banjčeva.
O Stojkoviću i Radmiloviću kaže da su bila dva potpuno različita tipa glumca.
“Bata je bio težak u smislu da je bio egzaktan. Nije bio ‘razbarušen’ kao Zoran i da je dozvoljavao mašti, što je ‘Atelje 212’ negovao, već je bio vrlo precizan i nervozan pred predstavu, dok je na sceni bio jedan vatromet, remorker koji vuče i nije lako ići za njim. Zoran je imao neiscrpnu improvizaciju, ali i pored toga je do kraja ostao Radovan”, dodala je ona.
Za sebe kaže da je skromna osoba, proputovala je čitav svijet, dok ju je u Meksiku zatekla Titova smrt. Jedino za čim tuguje je misao da se možda previše dala pozorištu, a premalo porodici.
“Na tim putovanjima uvek sam se pitala da li sam u nekom trenutku svom detetu trebala, a nije me bilo. Zbog toga se sada stalno osećam krivom”, rekla je Banjčeva.
Raduje je, kaže, što u posljednje vrijeme radi sa mladom generacijom, za koju ističe da su to izvanredni, vaspitani i vrijedni ljudi, koji će održati glumište, a svoju filozofiju glume je podijelila sa publikom.
“Veliki glumac je samo onaj koji je ceo krug svog zadatka završio prije izlaska na scenu, veliki glumac je samo onaj koji nije prodao nijednu lažnu ulaznicu”, rekla je velika glumica, koja je druženje završila recitacijom “Vojvodina” Miroslava Antića.
Večeri je prisustvovao i Slobodan Gavranović, predsjednik Skupštine grada Banjaluka, koji je glumici, u znak zahvalnosti za ono što je postigla kao umjetnik, uručio plaketu grada i srebrnjak s likom Petra Kočića.
“Zahvaljujem Miri Banjac na jednoj prekrasnoj večeri, jer smo mogli da saznamo o njoj nešto i iza scene”, rekao je Gavranović.
Izložba i monografija
Druženju je prethodilo otvaranje izložbe fotografija “Lica Mire Banjac”, koja je upriličena u holu Narodnog pozorišta RS, gdje su predstavljeni najkarakterističniji likovi koje je odigrala. Povodom jubileja, monografiju “Mira Banjac”, ali i opus njenih brojnih uloga, predstavili su Luka Kecman, profesor banjalučke Akademije dramskih umjetnosti, teatrolog Predrag Lazarević i Zoran Maksimović, direktor Pozorišnog muzeja Vojvodine.
“Inspirisan sam njenom mladolikošću, pa sam htio da je predstavim u četiri vida – pozorišnom, filmskom, televizijskom i radijskom”, rekao je Maksimović.
Tekst je preuzet iz Nezavisnih novina