Odlukom Ministarstva pravde Unsko-sanskog kantona ugledna ekološka
aktivistkinja Paola Lucchesi smijenjena je sa funkcije predsjednice
Centra za održivi razvoj “Una” iz Martin Brioda. Istovremeno, bihaćki
Ured za strance odbio je da joj izda (produži) boravišnu dozvolu i
omogući joj da nastavi realizaciju projekata vrijednih 1,5 miliona eura.
Te projekte ova italijanska aktivistkinja je samoinicijativno
donijela u BiH, a njena vlada obezbijedila novac za njihovu realizaciju.
Efekti su trebali biti razvoj eko-centra, seoskog turizma, proizvodnja
zdrave hrane…
Ovdašnji moćnici tim novcem već izvjesno vrijeme žele zadovoljiti
vlastite apetite (poput izgradnje brvnare!?). Zbog toga su ona i “Una”
“nezakonito suspendirani iz projekta, a dotični rade šta im je volja”. U
pokušaju da “slome” njen otpor, sada, kako mi piše, koriste i “teško
topništvo”.
OTPOR I PRISTANAK
Kao predsjednica Centra održivog razvoja “Una” pojedincima u Vladi
Unsko-sanskog kantona, Općini Bihać i Nacionalnom parku, Paola Lucchesi
je strašno zasmetala još prije nekoliko godina kada je pokrenula bitku
protiv izgradnje brane za hidrocentralu Unac.
Da bi se zaštitila najavila je da će protiv spomenutih institucija
podnijeti krivične prijave “radi zloupotrebe vlasti”. Tako se jedna
lijepa ideja, za koju je interes pokazala većina žitelja Martin Broda,
jer su u razvoju eko- centra vidjeli realne mogućnosti za unapređenje
kvaliteta života, izrodila u još jednu aferu.
Netom se oglasio i Ekološki pokret Otpor iz Zenice upozorenjem da će
izgradnja brane i akumulacionog jezera HE Vranduk ostaviti nesagledive
posljedice na ekološke prilike u zeničkoj kotlini, a samim tim i na
zdravlje građana. Predsjednik udruženja Akif Smajlović najavljuje
održavanje sastanaka sa stanovništvom okolnih naselja kako bi ih
informisao o onome što ih čeka nakon što brana bude podignuta.
Smajlović je izgleda zaboravio da su slični sastanci kakve on sada
zagovara održani u proljeće 2010. godine i da su stanovnici Mjesne
zajednice Vranduk “dali pristanak za izgradnju elektrane vjerujući da će
od nje biti više koristi nego štete”. Nisam u međuvremenu čuo da su
Vrandučani promijenili mišljenje. Iz tog razloga mi se čini da bi za
Zenicu i njene ekološke aktiviste u ovom času bilo mnogo značajnije da
pojačaju pritisak na Upravu željezare Arcerol Mittal i njenog vlasnika
da dodatnim investicijama definitivno otklone sve uzročnike čestih
zagađenja okoline iz ovog industrijskog pogona. Naime, i minulog vikenda
došlo je do kvara tamošnjih postrojenja, što je rezultiralo povećanom
emisijom prašine nad gradom.
Dva aktuelna događaja u svijetu upozoravaju na veoma značajnu ulogu sudstva u tretiranju prava ljudi na zdrav okoliš.
Italijanski sud je zabranio rad tvornice Ilvi u Tarantu, inače najveće
čeličane u Evropi, jer su izvještaji pokazali prisustvo dioksina u
zagađenjima iz visokih peći, što rezultira prevelikim stepenom
smrtnosti. Uprava tvornice i italijanska vlada obećali su da će učiniti
sve kako bi se spriječilo njezino zatvaranje nakon što je sud naložio
prekid rada “zbog ekološke katastrofe”. Riječ je o čeličani koja
proizvodi devet od ukupno 28 miliona tona čelika (koliko iznosi ukupna
produkcija u Italiji), direktno zapošljava 11.500 ljudi, a dodatno od
nje zavisi još 8.000 radnih mjesta.
Tekst preuzet iz Oslobođenja