Kao neprikosnoveni poznavalac ženske prirode, Ljubica Arsić je spisateljica s nepogrešivim talentom da u običnom pronalazi neobično i upečatljivo, držeći čvrsto čitaoca u strastvenoj mreži svog pripovedanja. To dokazuje i najnovijom knjigom priča pod imenom „All inclusive“, koju je objavila „Laguna“.
Iako žive u različitim delovima sveta, svi njeni junaci-putnici u ovom romanu-mozaiku imaju zajedničku crtu: ličnu priču od koje ne mogu da pobegnu i koja ih prati po usputnim hotelima.
Šta sve uključuje vaš „All inclusive“ književni paket, šta čitalac dobija?
– Kao u sobi s mnoštvom ogledala, čitalac dobija svoje umnožene likove. Jedan anfas, nekoliko profila, neki slikani odozdo iz različitih uglova, a neki bogami i iz nebeske perspektive, s blagim dodirom anđeoskih krila. Moji junaci su bića na putu, oni provode svoje književno vreme u predivnim eksterijerima Firence, Buenos Ajresa, Pariza, Rima, trudeći se da sa tih spolja postavljenih trpeza uzmu, ne sve što mogu, već samo ono što im treba. Moja „all inclusive“ varijanta ne podrazumeva da se krvnički napuni tanjir već da se duša nahrani samo onim za čim uistinu čezne.
* Kažete da putovanja nude mogućnost da se bude niko i ništa, običan posmatrač, samo „gost na zemlji“, kao u stihu Ane Ahmatove koji ste uzeli za moto knjige. Zašto nam je potrebna takva mogućnost?
– Nije nam samo potrebna, nama je ta mogućnost zadata. Da se bude gost na ovoj našoj divnoj zemljici prepunoj svakakvih čuda i da se koliko toliko uživa, kako to i biva u gostima. Da se ne pravi svinjac niti da se vređaju ukućani, da se malo pretrpi domaćinova preka narav, teška sudbina, cika i piska dece pa i da se opsuje, zapeva i nasmeje iz sveg srca. Ali da se pokrene i sopstvena priča zbog koje smo tu, da se malo analiziraju naše mogućnosti ako se kojim slučajem nađemo pred golom. A onda, kad vreme gošćenja istekne, da se posle svirke zadene za pojas, da se ustane i ode.
* Koliko ima ličnih iskustava sa putovanja u ovoj prozi?
– Ima mnogo. Koristim neposredna iskustva, koja pisanjem obogatim i još našminkam, stvarajući neku vrstu sopstvene književne autofikcije. Nekoliko puta sam u drugim knjigama rekonstruisala grad posredno, na primer Berlin u romanu „Ikona“, u kojem nikad nisam bila. Može i tako, kao što je Markes izmislio svoj Makondo. Na čitaoca ne deluju tačno opisane ulice niti verodostojni podaci već emocija, koja mora da bude tako dobro prenesena da on ni trenutka ne posumnja, niti mu je do toga stalo, da li u Rimu stvarno postoji ulica po imenu Santa Sangue, gde je urečen ljubavni sastanak za koji se sprema jedna moja junakinja.
* Mislite li da je duševni prtljag koji čovek nosi na put često mnogo teži od natrpanih kofera?
– Ponekad nas prepuni koferi zavaraju da smo svoju opsesivnu priču, veoma važnu za naš život ostavili kod kuće, sve nadajući se da smo joj se smučili i da će od nas odlepršati. Ali to nije tako. Samo nam se čini da putujemo po nepoznatom jer nam kulise tuđih gradova stvaraju iluziju pozorišnog prvog čina u kojem krećemo iz početka. Kavafi ima jednu divnu pesmu koja kaže otprilike ovako: Nove zemlje nećeš naći, nećeš naći druga mora. Ovaj grad će te pratiti, uvek ćeš u ovaj grad stizati. Kao što si svoj život ovde proćerdao, u ovom tako malenom kutku, straćio si ga i na celoj kugli zemaljskoj.
* Mogu li nekoliko nedelja odmora, dugo očekivanog, isplaniranog putovanja, da ublaže posledice jednoličnosti, teskobe i neizvesnosti svakodnevnog života, koje nas iscrpljuju?
– Neophodno je da se s vremena na vreme izmestimo iz centra sopstvenog života i da malo prošetamo po obodu kružnice. Mnogi ljudi nerado odlaze iz svog mesta. Putovanje nije samo bezbrižno gluvarenje već i veoma opasan poduhvat. Odlazite iz udobnosti na koju ste navikli, možete da budete pokradeni, ne znate jezik zemlje u kojoj ste, u vašoj blizini se u turističkoj grupi pojavljuju gnjavatori i deca koja pište za šlaufom. Pod suncem koje peče uočavate da vam se muž smučio, da vam je svekrva uništila polovinu crvenih krvnih zrnaca i da je vreme da preuzmete stvar u svoje ruke. Možda je putovanje to očekivano prečišćenje iz kojeg treba ponovo da se rodimo kao ljudi dostojni date nam snage.
* Junaci ovih priča su i hoteli koji za razliku od spoljnog sveta, imaju svoj „neuzdrmani poredak“. Čime vas oni privlače?
– Hoteli u potpunosti potvrđuju onu latinsku da „sve svoje sobom nosim“. U njima nema porodičnih portreta u zlatnim ramovima niti malograđanske menažerije kao dokaza o eventualnom pedigreu. Tu ljudi, bez pomagala, žele da budu bolji, srećniji nego što jesu. Žene lakiraju nokte, muškarci ne tuku svoje žene, majke ne tuku svoju decu. Hoteli su trenutna prihvatilišta u kojima se napaćena ljudska duša malo poneguje u varijanti „all inclusive“.
* Da li žene u hotelima traže i nalaze različite stvari od muškaraca?
– S obzirom na stereotip „toplog doma“ vezanog za žene, u hotelskim sobama one mogu da se prepuste zovu Amazonki i da ne misle o redu, radu i disciplini. Za njih rade drugi, što je jedinstvena prilika za mnoge da uživaju u neophodnoj dokolici i da sebe vide iz pozicije povlašćene i jedinstvene osobe, koja je u svom domu inače bedinerka, kuvarica, medicinska sestra…
* U prvoj priči „Plavobradi“, glavna junakinja, sobarica u hotelu, mašta o lepšem životu i pravoj ljubavi. Da li današnje žene uspevaju da ostvare svoje intimne i poslovne želje ili i dalje trpe u svetu muškaraca?
– Svi trpe, ali žene trpe više. Zabrinjava me podatak da u Srbiji svaki treći dan, u okviru porodičnog nasilja, bude ubijena po jedna žena. Lepši život i prava ljubav su na vrhu stepeništa po kojem svakodnevno nalazimo krvave otiske. Nasilje jačeg nad slabijim je ozbiljan muško-ženski problem koji nije nimalo lako rešiti jer je ono umešteno u nešto što mnogi nazivaju ljubavlju. Valjda taj jaz među polovima služi kao bodljikava žica, preko koje se ipak gledamo i jedni drugima šaljemo poljupce.
* A da li su muškarci postali otvoreniji i lakše pokazuju emocije?
– U odnosu na naše roditelje, deke i bake, sigurno da su moderni muškarci emancipovaniji, što se osećajnosti tiče, i to zahvaljujući emancipaciji žena, koja im je pomogla da skinu bar deo ogromnog bremena sa svojih leđa. U jednom Almodovarovom filmu, u prvoj sekvenci, pojavljuje se preko celog ekrana veliko muško lice koje plače. I baš je lep, baš zgodan taj muškarac. E sad, ako i omanu sa tim emocijama, ostaju im fudbal i „jelen“ pivo.