Kino Sutjeska je ruševina iz koje već petnaest godina memla vuče prolaznike za nogavice. Kino Radnik je pretvoreno u magacin. Kino Kumrovac je srušeno da bi umjesto njega iznikao neboder već dvije godine prazan. Kino Arena je srušeno da bi grad dobio još jedno divlje parkiralište. Kinoteka će umrijeti kao videoteka. Kino Prvi maj je pretvoreno u kafanu planinarskog doma. Ne izlazi ni Sineast. Na prste lijeve ruke Kapetana Kuke mogli bi se izbrojati kino klubovi pod okriljem prosvjetno-pedagoškog zavoda.
Ali Sarajevo svejedno ima festival. Filmski.
Raduju mu se prodavači suvenira, taksisti, ugostitelji, lovci na autograme i poneki filmofil. I sponzori, koji svoju ljubav prema sedmoj umjetnosti dijele s budžetima opština, grada i Federacije. Pa tako zlonamjernicima i zavidljivcima nije baš sasvim jasno kakve koristi građani imaju od toga da plaćaju i ulaznice i porez da bi gledali reklame. Osim što im je jasno da populisti, koje na proevropski put izbrabonjaju svake četvrte godine demokratski izbori, vole da se slikaju s facama iz Kana.
Sarajevo – grad na rubu festivala
Sarajevo, grad na margini crvenog tepiha, dobilo je, dakle, još jednu filmsku ložu, leđima okrenutu ekranu – departman Imperijal. Odatle sarajevski duh ruku pod ruku s tzv. dijasporom može dobacivati, mahati, klimati, pozdravljati, gledati i biti viđen, sve preko kolača, sladoleda, pive ili espresa.
Šta duh može više očekivati od jednog festivala?
Zato je valjda i inspekcija zažmirila na ovu intervenciju u (javnom) prostoru; nije joj se ni moralo prišapnuti da ne zajebava dok traje festival, zašto bi se jedan ugostitelj ružio zbog onog što radi cijeli grad: prodaje kafu ispred fasade iza koje je srušen i opustošen dom.
U Vujaklijinom rječniku prvo značenje za riječ film je: tanka i nežna kožica, opna.
Ispod festivalske nežne kožice nema nezaposlenosti, korupcije, neznanja, ksenofobije, fašizma, straha, siromaštva. U festivalskoj opni miriše puder, dekantira se vino i krše kritičarska koplja iznad slamčica pobijenih u ledene koktele.
Kad opna prsne, ko ostane, magarac!
Tekst preuzet sa portala Deutsche Welle