Rođen je u Beogradu 9. juna 1951. godine, da bi se potom cijela
porodica preselila u Tuzlu, gdje je prvo počeo trenirati fudbal, a potom
i boks. Osvojio je u amaterskoj konkurenciji u tadašnjoj Jugoslaviji
sve što se moglo osvojiti, a “nebo je dodirnuo” na Evropskom prvenstvu
1973. u Beogradu.
Mnogo povreda
Osvojio je zlatnu medalju u poluvelter kategoriji i iste godine bio
proglašen najboljim sportistom Jugoslavije, u tradicionalnom izboru JSL
”Sport”, kao jedini iz BiH kojem je to ikada pošlo za rukom.
Kasnije, prelaskom u profesionalce, nastavlja harati ringom, ne
odustajući od svog dobro prepoznatljivog, fajterskog stila borbe. To mu
je donijelo titulu profesionalnog prvaka Evrope 1979., ali i dosta
povreda zbog kojih je, možda, i prerano okačio rukavice o klin.
Danas na lijevo oko uop[te ne vidi, a na desnom mu je vid veoma slab,
zbog povrede glasnih žica teško i nerazumljivo govori, ima poteškoća u
hodu, ali ne prestaje vježbati i vrlo često se može naći uz ring.
Istovremeno, i dalje je veoma popularan i rado viđen gost na svim bokserskim manifestacijama i revijama širom bivše države.
Kako je došlo do toga da počnete trenirati boks?
– Dvojica starije braće već su trenirala boks u Slobodi i bili su
prvaci BiH u svojim kategorijama. Uz njih sam i upoznao boks i zaljubio
se u taj sport. Na početku mi ni braća ni roditelji nisu dali da se
bavim boksom, ali kada su vidjeli koliko volim i želim trenirati ovaj
sport, digli su ruke i rekli – hajde. Poslije sam od njih imao najveću
podršku.
Jeste li ikada zažalili što ste kao profesiju izabrali boks?
– Nikada nisam zažalio što sam ušao u svijet boksa i, kada bih imao
mogućnost da ponovo biram, opet bih išao istim stopama. Jedino što bih
promijenio jesu neki ljudi koji su me okruživali!
Uporedo s boksom pisali ste i pjesme…
– Tačno je da sam ih pisao, a pišem ih i danas. Svaku večer sjednem i
napišem po nekoliko stihova. Izdao sam i zbirku pjesama pod nazivom
”Moja prva ljubav”, što je ujedno i prva zbirka pjesama u svijetu
posvećena isključivo sportu. Ne samo boksu, ima tu i stihova posvećenih
fudbalu, rukometu, košarci…
Muzički ste obrazovani, a interesantno je da svirate flautu…
– Završio sam nižu muzičku školu i jedan razred srednje muzičke u
Tuzli, a onda je napustio. To sam uradio zato što sam htio muški posao i
zato sam i upisao Školu učenika u privredi. A flautu sam izabrao, a ne,
recimo, gitaru ili harmoniku, zato što mom biću najviše odgovara upravo
flauta. Kroz nju sam mogao da najbolje izrazim sva svoja osjećanja i
emocije.
Prelaskom u Banjaluku počinje Vaš uspon…
– U maju 1969. godine došao sam u Banjaluku i postao član Slavije i tek
tada počeo da se boksom bavim na onaj ozbiljan način. Prvi trener mi je
bio pokojni Tomo Palankin, poslije njega je bilo još kvalitetnih i
dobrih trenera, ali je on najviše radio sa mnom i ostavio najveći trag u
mojoj karijeri.
I pored teške bolesti, ljekari nisu uspjeli da Vas uklone iz ringa! Šta se tačno dogodilo?
– Obolio sam 1976. godine od žutice i ljekari su mi strogo zabranili da
se bavim sportom, boksom pogotovo. Tvrdili su da, ako pokušam da se
vratim u ring, neću preživjeti. Naravno, nisam ih poslušao i, vidite –
još sam živ. Mislim da bih prije umro da sam ih poslušao!
Čak ste prešli u profesionalce!
– Tačno, godinu nakon preležane žutice postao sam profesionalac. Imao
sam, ne krijem, nakon toga velikih problema s jetrom, ali sam sve
izdržao i u Banjaluci 1979., u prepunom Boriku, u četvrtoj rundi
nokautirao Francuza Žilbera Koena i postao profesionalni prvak Evrope u
polusrednjoj kategoriji.
Nakon toga, već sam počeo da osjećam probleme s lijevim okom i to je
ubrzalo moju odluku da, četiri godine kasnije, prekinem karijeru.
Koliko danas pratite boks?
– Što se tiče ovog amaterskog, uglavnom ga pratim preko TV-a i kroz
štampu, onoliko koliko stignem. Sadašnji amaterski boks degradirale su
korumpirane sudije, kompjutersko bodovanje i kacige, kao i mnogobrojne
borilačke vještine proizašle iz boksa poput ”kaveza”. Kada tome dodate
pare, a tamo se vrte ogromni iznosi, eto belaja!
Najdraža pobjeda
Koja Vam je najdraža pobjeda?
– Moja najdraža životna pobjeda jesu moje četvoro djece! A što se tiče
boksa, imao sam veliki broj pobjeda u ringu i sve su mi podjednako
drage. Kako one obične, ostvarene u ligaškim mečevima, tako i one koje
su mi donosile titule i priznanja.
Najteži poraz
Koji poraz ste najteže primili?
– Bio je to, bez dileme, onaj od Sandija Toresa u Zenici 25. avgusta 1979. godine. Te trenutke nikada neću zaboraviti.
Ćatić zasluženo u svjetskom vrhu
Kakva je situacija s profi-boksom?
– E, tu je situacija potpuno drugačija. Mada, braća Kličko su bezmalo
uništili boks jer nemaju konkurenciju. Toliko su dominantni da to nema
smisla! S druge strane, imate borce poput Adnana Ćatića, koji na
najbolji način demonstrira boks kao pravu plemenitu vještinu i sasvim
zasluženo je u vrhu. Baš kao i Nenad Borovčanin, koji je svojevrstan
šarmer u ringu i mislim da će daleko da dogura.