Tekst koji je pred vama ima namjeru da čitaocu koliko je moguće više približi tematiku parka i njegove neophodnosti u gradu, sa posebnim osvrtom na dešavanja vezana za Picin park, a s ciljem da se što šira javnost upozna sa tim koliko je akcija „Spasimo park“ opravdana.
Ovdje nećemo ulaziti u detalje pravne prirode ili u (ne)funkcionisanje države već ćemo probati sa stručnog stanovišta da iznesemo neke argumente koji podupiru tezu da su (posljednje) zelene površine u stvari nasušna potreba svakog grada, pa tako i Banjaluke, i kako postoji realna mogućnost da se ovaj grad, ukoliko se ovako iracionalna politika korištenja gradskog zemljišta nastavi i u budućnosti, uskoro nađe među najneatraktivnijim gradovima regiona.
Šta je to srednjoevropski grad?
“Uvjeren sam da je grad Banjaluka na najboljem putu da bude srednjoevropski razvijeni grad. Takav grad zahtijeva neka obilježja kojima pripadaju i novi objekti nove arhitekture i novih dimenzija”, rekao je u nedavnoj izjavi za medije predsjednik RS, Milorad Dodik. On je ovom izjavom u stvari ukratko formulisao onu vrstu politike kojom se današnji planeri ovog grada služe.
Ako je već taj srednjoevropski grad nešto na šta se Banja Luka ugleda i čemu teži, onda bi trebalo imati u vidu da obilježja i kvaliteti jednog srednjeevropskog grada prije svega jesu njegova humana dimenzija i proporcija, velika gustina naseljenosti (o kojoj će biti riječi kasnije), nenametljiva, odmjerena arhitektura, drvoredi i parkovi. Izgradnja brutalnih poslovnih kompleksa koji zanemaruju neke od osnovih potreba građana svakako nisu put ka kvalitetima srednjoevropskog grada. Neboderi i nehumano dimenzionirani objekti su odlike centara velikih (i za život veoma neprijatnih) gradova SAD-a, i ostalih velikih i brzorastućih metropola Azije.
Kada govorimo o vrijednostima u srednjoevropskim gradovima, moramo da kažemo i kako se moderna evropska urbanistička praksa odnosi prema planiranju tih gradova. Ustanovljeni osnovni principi modernog evropskog urbanizma jesu: Kompaktan grad, grad kratkih puteva, raznovrsnost sadržaja, usitnjenost gradnje, i „princip javne otvorenosti“. Ovo posljednje se ponajviše odnosi na ogromne prednosti koje dolaze od razvijanja javnog transporta, kao i na visok kvalitet koji gradu donose javni prostori (javnim zelenim površinama, rekreativnim uslugama i trgovima).
„Danas tražimo jedan grad, koji ima više od funkcionalnog kvaliteta. Pri tom je javni prostor najvažniji element oblikovanja. Tu se odlučuje o tome da li se ljudi u njihovom gradu osjećaju kao kod kuće i da li nastaje identifikacija sa gradom.“ – Carl Fingerhuth
Izgled današnjeg Regulacionog plana Banjaluke koji određuje budućnost tog grada kao i izgled objekata i prostora koji trenutno nastaju ili su nastali u skoroj prošlosti jasno pokazuju da su se institucije i pojedinci koji su uticali na njegovo stvaranje u maloj mjeri vodili ovim vrijednostima prilikom projektovanja, a u nastavku ćemo obrazložiti i zašto.
Treba li nam gradnja?
Da razjasnimo odmah, gusto izgrađen grad ne znači neminovno nešto loše. Oni stanovnici Banjaluke koji su imali priliku da posjete neke od turistički popularnijih evropskih gradova mogli su se uvjeriti da su to živi gradovi koji nude bogatstvo „atrakcija“ na relativno malom prostoru. Veća gustina donosi raznovrsnost funkcija, a kroz različite funkcije se na malom prostoru stvara veliki kvalitet javnog života. Osim toga, jedna od najbitnijih pretpostavki za energetsku efikasnost i efikasnu upotrebu resursa, dakle za ekološki i održiv grad, leži upravo u gustini građevina i funkcija. Ali gustina u jednoj održivoj formi može da nastane samo tamo gdje ona nailazi na prihvatanje od strane ljudi. (To i jeste jedan od razloga zbog kojih se stanovništvo kroz istoriju u sve većoj mjeri doseljavalo iz sela u grad i tu nalazilo raznolikost sadržaja – zaposlenje, socijalne usluge, kultura, itd.) A da li će ljudi određenu gustinu grada prihvatati zavisi ponajviše od toga da li se javni prostor doživljava kao nešto pozitivno, tj. da li on pruža mnoštvo doživljaja i socijalnih funkcija.
Ako uporedimo Banjaluku sa prosječnim (srednjo)evropskim gradom, vidjećemo da ona spada u red manje gustih gradova, kako po indeksu izgrađenosti a samim tim i po broju stanovnika. I u tom smislu je građenje u Banjaluci potpuno opravdana i poželjna pojava, ali pod jednim uslovom: da ono ispunjava i ovaj drugi kriterijum – a to je prihvatanje tog građenja od strane stanovništva. Dakle građenje treba da bude takvo da doprinese svima, lokalnoj zajednici na prvom mjestu, građanima čitavog grada, investitoru, državi, turistima i svima ostalima. Ako to nije slučaj, dolazi do negodovanja.
Identitet Banjaluke?
Drugi dio „principa javne otvorenosti“ koji smo na početku pomenuli odnosi se na favorizovanje javnog prevoza u gradovima, i to iz niza razloga. Neki od njih su: smanjenje zagađenja vazduha, smanjenje gužvi i doprinošenje prijatnijem životnom ambijentu, mnogo veća energetska efikasnost, kao i ekonomska isplativost, kako za građane tako i za grad.
Činjenica je da se Banja Luka zgušnjava, i prethodno smo obrazložili zašto je to dobro po grad, ali prilikom tog zgušnjavanja nije posvećena pažnja povećanju efikasnosti javnog prevoza koji treba da zamijeni individualni. Umjesto toga parkinzi za automobile i saobraćajnice zauzimaju i posljednje centimetre prostora oko zgrada. Pri prvom pogledu na Regulacioni plan grada vidi se da jedino što okružuje buduće zgrade i one koje već nastaju jesu saobraćajnice i parkinzi. Zelene ili rekreativne površine nalaze se tek u tragovima. Drugim riječima, potrebe građana za javnim prostorom su potpuno zanemarene. Tu se vraćamo na (ne)prihvatanje gustine izgrađenosti od strane stanovništva, i u tom smislu možemo da posmatramo proteste vezane za Picin park. Pobuna građana je samo logičan rezultat i spontana reakcija na takvo planiranja grada, i ako se ono nastavi na ovaj način, za očekiati je pogoršanje kvaliteta javnog prostora, sve više konflikta interesa i samim tim još više ovakvih protesta.
Protesti su i dokaz već davno uočenog pravila da je javni prostor nosilac identiteta i kvaliteta u gradu. Bez javnih prostora nema identiteta. Sjetićemo se i da je Banja Luka u ne tako dalekoj prošlosti važila za grad zelenila, aleja i parkova i da je to bio jedan od najvažnijih nosioca njenog identiteta, ako ne najvažniji. A kako se vlasti i planeri grada odnose prema tom identitetu, možemo da vidimo u mnogobrojnim, na našu nesreću, već realizovanim projektima.
Možda najbrutalniji primjer je tek nastalo naselje u Aleji Sv. Save. Ono ne samo da prekida sa tradicijom grada zelenila, već je i, možemo slobodno reći, najgore naselje ikada projektovano u gradu na Vrbasu. Ono je po svom nedostatku humanosti lošije i od svih naselja nastalih u komunističkom periodu, koja uglavnom raspolažu slobodnim zelenim površinama i igralištima za djecu. I sve to na početku 21. vijeka, kada se u zemljama Evropske Unije kojoj težimo u planiranju gradova već podobro odmaklo od pomenutih koncepata iz 20. vijeka. Da se razumijemo, nije problem bio u nedostatku novca. Ostaviti livadu između dvije zgrade i na njoj napraviti dječje igralište nisu velika investicija. Nije problem bio ni to što se ovdje očigledno težilo jednom naselju velike gustine, jer u modernoj urbanističkoj praksi imamo mnoštvo primjera gusto naseljenih i istovremeno humanih naselja. U pitanju su bili, nažalost, interesi onih kojima uopšte nije bilo stalo do kvaliteta života budućih stanara naselja.
Banja Luka nikad nije bila grad posebno prepoznatljiv po bogatom građevinskom naslijeđu, a imajući u vidu trenutne urbanističke tendencije i neinovaciju koja je osnovna karakteristika većine zgrada koje nastaju, male su mogućnosti da će se nešto po tom pitanju promijeniti. Ako je već zenelilo bilo to po čemu je grad bio nadaleko prepoznatljiv, zašto onda na tome ne insistirati i pretvoriti to u brend ovog grada? Planirati tako da niti jedan novi projekat ne smije da nastane, a da pri tom on ne doprinese nešto gradskom javnom i zelenom prostoru. U trenutnim okolnostima, mogućnost da će se tako nešto desiti je, nažalost, veoma mala.
Zašto nam treba Picin park?
U važećem Urbanističkom planu grada Banjaluke za period od 2008. do 2020. godine se u dijelu posvećenom zelnim površinama između ostalog navodi se i sljedeće: „S obzirom na to da je, prilikom ocjene stanja, kao najveći problem identifikovan nedostatak parkovskih površina u užem urbanom području, ovim planskim rješenjem su izdvojene znatne nove lokacije za formiranje istih, čime će biti zadovoljene potrebe građana za ovim površinama u narednom planskom periodu.“ Sjajno, reći ćete, i oni su prepoznali taj problem, a ne samo mi. U nastavku saznajemo da su planeri odredili obale rijeke Vrbas, i to na potezu od Gradskog mosta pa do Kampusa, kao buduću zonu površina predviđenih za parkove, rekreaciju i sport, i to na potezu od Gradskog mosta pa sve do Kampusa. Mi opet sretni – odlučili su da ne zabetoniraju Vrbas, što je pohvalno. Međutim, ništa više. Jedini novi park koji je predviđen u užem urbanom području je prostor između tvrđave Kastel i ušća Crkvene u Vrbas, koji u suštini nije ništa drugo nego dio tog sistema zelenila obala Vrbasa. I to je sve.
Što se tiče problema zelenih površina u centru, tvorci ovog planskog dokumenta su samo slegli ramenima, i kažu: „Važno je naglasiti da i dalje ostaje prisutan problem ozelenjenosti u najurbanijim dijelovima Grada, zbog čega je pri izradi planskih dokumenata nižeg reda ovoj problematici neophodno pristupiti veoma ozbiljno i problem rješavati na nivou mikrolokaliteta.“
I tu napokon dolazimo do slučaja našeg nesretnog parka. Da vidimo kako se to ovome problemu pristupilo prilikom „izrade planskih dokumenata nižeg reda“, tj. Regulacionog plana. Banjalučki stručnjaci su taj problem riješili tako što su odlučili da se posljednja velika zelena površina u centru grada u potpunosti pregradi, i to na način koji premašuje brutalnost već pomenutog naselja Aleja centar. Čitav današnji park će u skoroj budućnosti da prekrije ogromna parking garaža na 2 sprata, a u rubnim zonama parcele, tj. na strani prema Novoj Varoši će da nastanu novi stambeni objekti, tik uz tu istu garažu. Duž ulica Vuka Karadžića i Prvog krajiškog korpusa, i sredinom parcele, će da niknu poslovni objekti.
Ako posmatramo samo pomenuti „mikrolokalitet“, vidjećemo da će budući stanari stambenih zgrada, kao i u slučaju Aleje cenar, biti okruženi ulicama, parkinzima i jednom ogromnom garažom. Ni u ovom slučaju nisu ispoštovani ni najmanji standardi po pitanju igrališta za djecu, a da ne govorimo o zelenim površinama za ostale starosne kategorije. A ako posmatramo ono što u Urbanističkom planu nazivaju „uže urbano područje grada“ (prostor između dva tranzita) uvjerićemo se da nam je betoniranjem ove zelene površine promakla posljednja šansa da uradimo nešto značajnije u cilju rješavanja problema nedostatka parkova, jer su i Park M. Stojanović i buduća uređena obala rijeke Vrbas na priličnim distancama za stanovnike stambenih četvrti u centru (vidi sliku). I to je nešto što su građani tih naselja i bez ovakve analize stanja jednostavno osjetili.
Koliko je situacija loša oslikava i činjenica da danas u Banjaluci, realno gledajući, postoji samo jedan jedini park – Park Mladen Stojanović. Park Petar Kočić se i ne može posmatrati kao park u pravom smislu te riječi. On zbog svog velikog stepena izgrađenosti i nemogućnosti da pruži bilo kakav vid rekreacije osim sjedenja ili hodanja ne može značajno da doprinese potrebama gradskog stanovništva za rekreacijom. A da su nam navike provođenja vremena u parkovima i odnos prema fizičkoj kulturi i rekreaciji u parku kojim nesretnim slučajem veći, kao što jesu u nekim razvijenijim zemljama, problem bi bio daleko osjetniji. Park M. Stojanović je čak i u takvim okolnostima pretrpan sportistima (jedno od rijetkih mjesta za trčanje), djecom i ostalim starosnim grupama. Onim mnogobrojnim stanovnicima grada koji ne žive u njegovoj blizini ne preostaje drugo nego da prevale dug put do njega ili da se upute ka okolnim šumama.
Austrijanci su problem nedostatka zelenila u neposrednoj blizini mjesta stanovanja uočili već krajem 19. vijeka i već od tada se u planiranju primjenjivalo pravilo da svaka nova četvrt mora da sadrži barem jedan park. A u kasnijim razdobljima, kako su shvatali da nedovoljna količina takvih urbanih struktura neminovno donosi i socijalne probleme, taj se odnos značajno pomjerao u korist parka. Mi sada u 21. vijeku u Banjaluci polemišemo o tome da li su gradu od blizu 200.000 stanovnika potrebni jedan ili ipak dva gradska parka? Činjenica je da je Picin park (bio) posljednja velika zelena površina u centru grada (vidi sliku) i kao takva imala je potencijal da se pretvori u jedan multifunkcionalni gradski park koji bi mogao da opslužuje ogroman broj stanovnika u neposrednoj blizini, i neprocjenjivo doprinosi kvalitetu života u gradu, a i kvalitetu samog grada.
Njihovi argumenti?
Administrativna služba grada se nedavno oglasila sa obavještenjem u kojem se pravdaju kako je namjena za tu lokaciju bila određena još u Urbanističkom planu iz davne 1975., a dimenzije konkretnih objekata određene Regulacionim planom iz 1988. Revizijom ovog plana donesena je odluka o konačnom izgledu lokacije 2005. godine. Da li to treba da znači da se u projektovanju i urbanističkoj svijesti naših planera od 1975. godine pa do dana današnjeg ništa nije promijenilo? Da nakon više od 30 godina podizanja svijesti o ekologiji oni 2005. donesu odluku kako je ovom gradu u samom centru potrebna ogromna parking garaža, umjesto da se problem saobraćaja rješava poboljšanjem javnog transporta, kao što je to praksa u evropskim gradovima, čijem kvalitetu težimo?
U nekim argumentima oni koji osporavaju park na tom mjestu između ostalog navode kako je ta lokacija u stvari ekskluzivna i kako na njoj treba graditi reprezentativne objekte i sl. Naravno da je ona ekskluzivna, šta više, na drugoj strani ulice planiranа je zgrada Nacionalnog teatra. Ako je srednjoevropski grad nešto na šta se ugledamo i čemu težimo, pomenućemo primjer Beča: Njegov Gradski park se nalazi na glavnoj gradskoj ulici, tzv. Ringstrasse, i tik pored Muzeja primjenjenih umjetnosti, i naravno, reprezentativnog je karaktera, sa sve jezercetom, labudovima i statuom posvećenom Štrausu, koja je istovremeno i jedna od najposjećenijih atrakcija grada. Ali osim te reprezentativne funkcije on ispunjava i potrebe građana za rekreacijom – tako se na pedesetak metara od štrausove statue u tom istom parku nalaze takođe i dječja igrališta za sve uzraste, košarkaško igralište, pa čak i skejt-park. I to naravno nikome ne smeta. Taj primjer služi samo kao ilustracija mogućnosti koje može da pruža jedan gradski park.
Još jednom ćemo se sjetiti priče o gustini grada i pozitivnim efektima iste. Kako smo naveli, Banjaluka je po svojoj strukturi veoma razuđen grad, i po faktoru izgrađenosti i po gustini naseljenosti, tako da mjesta za popunjavanje i izgradnju kako reprezentativnih tako i onih ostalih objekata ima u izobilju, a da se pri tom ne moraju uništavati posljednji prostori koji zaista imaju potencijal za kvalitetnu zelenu površinu. U nekom kompromisnom slučaju na ovome mjestu bilo je moguće takođe izgraditi (reprezentativne) objekte duž ulica, a u unutrašnjosti ostaviti park. Čak i u tom slučaju, ubijeđeni smo, ne bi bilo pobune građana. Naravno, pravo vrijeme za proteste bilo je 2006. godine, kada je prijedlog Regulacionog plana za ovaj dio bio na javnom uvidu. Tako da ovo građanima samo ostaje kao pouka da se ubuduće aktivnije i pravovremenski uključe u donošenje odluka koje direktno utiču na njihovo životno okruženje.
Šest dana radi i preživljavaj u betonu i gasovima, a sedmi dan prodiši na selu.
U primjedbama koje su u toku ovih dana bile upućivane demonstrantima nalazilo se čak i onih koje su zvučale otprilike ovako: „Svi imaju kuću na selu i ako im je do prirode neka idu tamo.“ Ako uzmemo u obzir da se život stanovnika grada najvećim dijelom njihovog odvija, logično, u gradu i da oni za neke veće izlete uglavnom imaju vremena ili sredstava u najboljem slučaju samo jednom sedmično, da li to znači da bi ljudi trebali šest dana da žive i rade u betonom i asfaltom okovanoj sredini, da im djeca ne vide ni drveta ni travke, a sedmi dan odu na selo i posvete se Gospodu Bogu i molitvama da im svevišnji vrati parče zemlje u grad?
Na kraju, nadamo se da je ovaj tekst čitaocu bar malo proširio uvid u ovu tematiku i pomogao manje upućenima da shvate da akcija „Spasimo park“ ima realne i vrlo ozbiljne povode, i s druge strane, da je borcima za Park pružio nekoliko dodatnih argumenata koji će im eventualno biti korisni u njihovoj borbi. Akcija „Spasimo park“ je jedinstvena u istoriji grada i ne smijemo dozvoliti da sva energija nakupljena tokom posljednjih dana bude raspršena, već ju trebamo usmjeriti u kreativnom smislu.
Čak i ako se Picin park ne spasi, u Banjaluci preostaje i dalje mnoštvo stvari i tema vrijednih ovakve borbe (Kastel, na primjer), i ta borba će, sigurni smo, u budućnosti da poprimi još organizovaniji oblik i time snažnije među građanima širi svijest o ovoj temi. Drugim riječima, da li će se u ovom tekstu opisana tradicija projektovanja grada u skorije vrijeme promijeniti, zavisi u mnogome od Vas, dragi čitaoci, koji ćete se ubuduće aktivnije uključivati u kreiranje vaše životne sredine.
Zaštita parka: Podrška stiže od profesora iz Španije
Autor je saradnik BUKE. Trenutno studira arhitekturu u Beču.