Čak i stavljajući probleme i nesporazume koji se svake godine ponavljaju
kad je državna matura u pitanju, a koji su proteklih dana uzdrmali
učenike, njihove roditelje, nastavnike i obrazovne strukture do razine
ministarstva, posve je jasno kako u školskom sustavu mnogo toga ne
štima.
Postavljajući dijagnozu problema, Vedrana Spajić Vrkaš s
Filozofskog fakulteta u Zagrebu ukazuje kako ‘mnogima u Hrvatskoj nije
jasno što je osnovna svrha obrazovanja, čemu je dokaz činjenica da nema ni jasnih političkih, ni znanstvenih, ni stručnih diskursa o tome kome ili čemu služi obrazovanje‘.
Kroz svoja istraživanja je, podsjeća, utvrdila kako su ‘promjene sustava
obrazovanja, koje se često nazivaju i reformama, diskontinuirane i,
zapravo, predstavljaju ‘ad hoc’ odluke ili promjene’.
‘Sve su te promjene rezultat i unutarnjih i vanjskih pritisaka,
političkih i stranačkih ili, drugim riječima – vrlo su malo rezultat
promišljene analize potreba djelovanja sustava, a više su dnevne odluke
koje se vrlo brzo mijenjaju. Otkako su se počeli i pojavljivati prvi
materijali o strategijskom razvoju ili reformama nije ih bilo moguće
implementirati, niti su uključivali adekvatne mehanizme praćenja i
evaluacije promjena’, smatra Spajić Vrkaš.
Ravnatelj zagrebačke Privatne klasične gimnazije Zlatko Šešelj
upozorava kako je aktualni obrazovni sustav u Hrvatskoj zapravo
‘nedovršeni program nastao nakon rušenja tzv. Šuvarove reforme, pa se
vratila samo forma, ali ne i sadržaj’.
‘Umjesto da se stvari vrate sadržajno, problem sadržaja i metodologije ostao je do danas.
To je posao koji treba ozbiljno raditi, a to se nikome ne dâ. Lakše je
kupiti švedski ili singapurski model, jer oni su super, a to što te
zemlje s Hrvatskom nemaju baš nikakvih doticajnih točaka, to nikoga ne
zanima’, kaže Šešelj.
Primjećuje i kako je ‘najveći problem što su svi duboko uvjereni kako
negdje u svijetu postoji nekakav jednostavan i jeftin trik koji se može
kupiti i koji će u roku od 24 sata Hrvatsku pretvoriti u zemlju Dembeliju u kojoj se neće morati učiti‘.
Kad završe takvu ‘školu’, koja po ironičnim Šešeljevim projekcijama ima
samo dva predmeta, mladi bi postali ‘rentijeri na obali ili bi
prodavali građevinsko zemljište, pa uživali u visokim prihodima i ništa
ne bi radili’.
‘U tome i jeste cijela zagonetka obrazovnog sustava, jer se nikada nije
ozbiljno razmatrao cilj, odnosno jesmo li samo za puke vještine ili smo
za nešto više. Umjesto da se rezultati mature i nacionalnih ispita
iskoriste kako bi se dobila analiza stanja, odnosno sadržaja, a ne
forme, taj golemi korpus podataka nitko nije dotaknuo niti proučio’,
konstatira Šešelj.
Na ozbiljnost položaja sustava obrazovanja ukazuje i dr. sc. Vedrana
Spajić Vrkaš, navodeći kako je u ovom trenutku za Hrvatsku važniji od
gospodarstva, te apelira na ‘prekidanje s dnevnim politikantstvom u
obrazovanju’.
‘Sektor obrazovanja je preozbiljan, jer omogućuje proizvodnju
novih znanja koja su relevantna i za razvoj gospodarstva i za razvoj
drugih sektora, pa je dilema: ili ćete poslušati poslušnici, pa
postati dobri implementatori, ili ćemo biti konkurentni i proizvoditi
znanje. Naprosto moramo odvojiti adekvatna sredstva za istraživanje i
razvoj obrazovnog sektora. Nema drugog’, preporučuje Spajić Vrkaš.
Osim nužnosti još većih izdvajanja za obrazovanje, kako bismo se barem
približili europskom prosjeku i dosegnuli razinu obrazovanja
stanovništva u zapadnoeuropskim zemljama, predlaže i obavezno
zadržavanje visokog obrazovanja kao javnog dobra.
‘U zemlji koja ima mali broj visokoobrazovanih i koja hoće postati konkurentna jako je bitno da obrazovanje ostane apsolutno javno dobro i da mu se ni u ludilu ne dopusti postati tržišna roba po marketinškom principu’, odlučna je Spajić Vrkaš.
Velik su problem, po njenoj ocjeni, i lobiji, bilo da je riječ o
stranačkim, bilo o ideološkim ili interesnim, koji ‘uporno onemogućavaju
bilo kakve pomake u sustavu obrazovanja i usklađivanju Hrvatske s
europskim standardima’. Posljedica toga je nemogućnost mladih ljudi sa
svježim idejama da dođu do izražaja sa svojim prijedlozima za promjene,
pa, kako tvrdi, ‘ostanu raditi svoj posao koliko moraju, ali više glasa
ne puštaju’.
Ministar iza sebe mora imati jaku administraciju
Za svakog od političara koji dođe u ministarsku fotelju Vedrana
Spajić Vrkaš ima i savjet. Predlaže im da se okruže ‘jakom, čvrstom i
kontinuiranom administracijom koja se stalno obrazuje i koja će promjene
u obrazovanju postići u dugotrajnom procesu’. Kaže i kako se ‘ništa veliko u obrazovanju ne radi ‘ad hoc’, nego kontinuirano, jer se promjene ne mogu postići i slaviti u roku od tri-četiri godine’.
‘Kod nas se događa da dolazi ministar i kompletna svita, a stara ne
odlazi i sve se samo brojčano povećava. Još sam prije devet godina kroz
istraživanja dokazala da administracija nije birana po znanju, odnosno sposobnosti, nego po podobnosti.
Istovremeno ministri idu na strategije razvoja koje samo prepisuju, a
nemaju ni implementacijske mehanizme, ni evaluacijske instrumente, niti
koliko će to u određenim dionicama koštati’, napominje Spajić Vrkaš.
Prosljeđuje priču na područje Nacionalnog kurikuluma, dokumenta iznimno
važnog za budućnost predškolskog odgoja te općeg obveznog obrazovanja u
osnovnoj i srednjoj školi. Vijeću za Nacionalni kurikulum na čelu je
jedan od bivših ministara i sveučilišni profesor Hrvoje Kraljević. Na žalost, tvrdi on, to tijelo ‘pola godine ništa nije radilo’.
‘Čim prije treba nastaviti ozbiljan rad na Nacionalnom kurikulumu, jer
se planovi i programi odavno nisu dirali i nije se ništa poduzimalo. Ništa se ne može preko noći, pogotovo što je to veliki i obuhvatan posao koji će trajati godinama, ali treba u njega dalje krenuti‘, poziva Kraljević.
Doduše, osim Nacionalnog kurikuluma, koji donosi smjernice i načine
unapređivanja odgoja i obrazovanja, te kvalitetnijeg školskog sustava,
Kraljević važnom, među ostalim, vidi i odgovarajuću obuku i pripremu
nastavnika, ‘povezivanje cijele vertikale’, ali i uključivanje
sveučilišta, fakulteta i svih zainteresiranih za uspjeh procesa. ‘Velik
je to posao, plan je za to napravljen, ali se treba krenuti dalje’,
zaključuje Hrvoje Kraljević.
Da se doista treba krenuti dalje u svakom pogledu, a posebice prema onom
boljem, najbolje znaju oni u školskim klupama i za katedrama. Oni će
jednog dana, nakon što još mnogo puta budu ponovili što ne valja, i dati
konačni sud o promjenama koje će konačno biti osmišljene, pripremljene i
realizirane.