Bilo je to neko kratko
a nestvarno vrijeme kreativnog previranja, trenutak što obećava, slutnja iza
koje se nazire mogućnost stvarne promjene, realnog iskoraka naprijed u neko
normalno postojanje, daleko od paralela Apsurdistana, kakvog živimo već tri
decenije.
Američki stipendista i
student, vrhunski sportaš, stručnjak i profesionalac nezaražen dječijim
bolestima društva u tranziciji, nestranački prijedlog za premijera Zeničko-
Dobojskog kantona, Amra Mehmedić, neopterećena ratnim pričama i strahovima,
kosmopolita nesputan nacionalnim i religijskim retorikama postdejtonske zbilje,
dijete nekih boljih i mirisnijih vjetrova sa daškom kulture življenja modernog
zapada, što provejava kroz nonšalantnu jednostavnost neoliberalne filozofije i
njoj svojstvenog poslovanja.
Dijete nade! Svjetlost
na kraju tunela za čitavu jednu generaciju ili dvije, kojima pripadam, a koje
su već poodavno izgubile vjeru u dobronamjernost balkanskog postojanja. Sa
Amrom na čelu kantonalne vlade, «rodilo se doba nade». Takvog premijera nikada
nismo imali u ove tri decenije. Nije bilo potrebe za blo kakvom intervencijom
ili urgencijom, kako bi normalne stvari postale realno ozbiljene. Liderskim
vještinama, timskog igrača, naviknutog na to da je «tim taj koj dobija», Amra
je balansirala neuravnoteženim, često suprotstavljenim politikama iza
ministarskih fotelja, kao da je ta sinergija potpuno prirodna i normalna stvar,
što se podrazumijeva.
Gotovo deset mjeseci je
vodila tim iz pobjede u pobjedu. Mijenjala je uobičajenu sliku i ishode političkog
djelovanja, pokazujući moguću lepezu pozitivnih modifikacija u upravljanju
kantonom i njegovim budžetom. Po prvi puta u povjesti grada Zenice, taj grad je
dobio nazad od kantona, onoliko koliko je kantonu dao, nanizali su se projekti,
kapitalna ulaganja, mogućnosti investiranja.
Amra je bila sve ono
što smo decenijama prizivali, kao parametar zdrave političke logike u odabiru
kadrova. Bila je sve ono što se podrazumijeva kao normalno, kao prostor šanse i
mogućnosti, kao otvoreni koncept kretanja ka boljem sutra, koji podrazumijeva i
potiče nadu.
Kao takva, svima je
smetala.
Smetala je SDA u
opoziciji, jer je dokazivala da je ipak moguće drugačije i da nije sve isto.
Smetala je političkoj dogmi lokalnih SDP-ovih šerifa, koji su liderstvo brkali
sa diktaturom. Smetala je svima, jer je bila stvarna promjena, otklon od koncepata
na kojima se zasniva njihova besmislena i bespredmetna vlast u decenijskom
trajanju mrtvila.
Nasuprot nje se
nalazila fascikla prepuna standardnih biografija aktuelnih kantonalnih
političkih voždova i njihovih pulena, u liku Hidre na čijem najdebljem a
najkraćem vratu je dominirala krupna glava Mirsada Mahmutagića Batana, čija je najzanimljivija
biografska jedinica, ona što je pohranjena u CIK-u, a koja kaže da mu supruga pored
jedne hiljade činovničke plate, zarađuje 8 hiljada maraka mjesećnog honorara u
državi u kojoj je prosječna plata ispod 8 stotina.
Svih deset mjeseci smo
mogli čuti, kako te voždove žulja takva premijerka. Teret je to za svaku vlast,
kako trenutnu, tako i buduću i nije ni čudo da je Amru trebalo srušiti, odagnati
čim prije, kao kakav nezgodan san, pa makar i po cijenu gubitka vlasti za sve
koalicione partnere okupljene u Trojku i oko nje.
Sa njom se desio neko
ko je radio svoj posao, namjesto da gleda svoj interes. Desio se neko ko je
znao šta i kako se radi, namjesto da samo trguje životima i budućnošću građana,
kao na stočnoj pijaci. Takav neko je za političku omoru decenijske postratne
sadašnjosti bio neprihvatljiv i morao je otići. Ona je bila tačka preloma u
kojoj je društvena zbilja i njoj uobičajeni egzistencijalni apsurd pravio
«salto mortale». Bila je to aberacija, koja se morala zaustaviti, kako ne bi
dovela do odumiranja vladajuće vrste kakvu poznajemo decenijama unazad na BiH
Discovery-u uživo.
Mjesecima su sve sile i
pozicije i opozicije radile na promjeni vodstva kantonalne vlade. U ponedeljak
09.10. su prognali svjetlost na kraju tunela ka novim tminama. Amputirali su iz
tek probuđene nade, Amru M., ali ostali su njeni svjedoci. Ostali smo mi da
pripovjedamo o tome da je bio trenutak u kojem su se paralelni univerzumi
pomiješali, pretakali jedan u drugi, kroz osmozu stvarali balans između
normalnog i izopačenog, uvodili svjetlost u tminu, nakaznosti vraćali ljudski
lik.
Neki bi novi klinci
možda uglazbili neku novu uspavanku za neku novu nadu, za neku njihovu A. ili
R. M., dok nama ostaje da sa sjetom snivamo očiju širom zatvorenih, o prilici
koje više nema.