Mario Zlatinić, muzičar iz Banjaluke, frontmen i lider benda Wild Roses, za portal BUKA govori o albumu koji bend priprema, bavljenju muzikom u Banjaluci, publici u ovom gradu i ostalim temama.
Zlatinić je ranije uređivao i vodio popularnu TV emisiju „Art music“ na Nezavisnoj televiziji, za koju je u Srbiji dobio nagradu „Zlatni Melos“ 2001. godine za najbolju alternativnu emisiju u regionu, a dugo godina je radio i na radiju kao urednik i voditelj. Učestvovao je na više od 20 albuma u regionu, a radio je i muziku za razne modne događaje. Bavio se i humanitarnim radom, radeći muziku za humanitarne akcije i organizujući veliki broj koncerata čiji je cilj bio pomaganje ljudima.
Zlatinić se od pete godine života bavi muzikom, svira nekoliko instrumenata, ali gitara mu je prioritet. Članovi benda Wild Roses sviraju pop muziku uz primjese ostalih žanrova, a kako zvuče možete poslušati u najavi za novu pjesmu „Neću lutati“, koju su nedavno prezentovali javnosti. Pored sviranja u bendu, Zlatinić radi i kao muzički producent u studiju Marquez.
Na čemu trenutno radi bend Wild Roses? Upoznajte nas ukratko sa radom benda i članovima?
Trenutno radimo na prvom albumu, ukoliko to možemo i nazvati albumom, možda je bolje reći projektu, koji će se vjerovatno zvati „Četiri strane svijeta“, a biće gotov za nekoliko meseci i na njemu će se naći četiri pjesme. Kao stalne članove benda imamo dva profesora na Akademiji umjetnosti u Banjaluci, a to su Dejan Trkulja, profesor klarineta, koji kod nas u bendu svira bubnjeve, i magistar Arsen Čarkić na klavijaturama. Uz njih, članovi benda su Aleksandar Trkulja na gitari, Darko Jurišić na bas gitari i ja, koji sviram gitaru i pjevam. Članovi benda su muzički obrazovani i, što je najbitnije, svi se jako dobro slažemo, a muzikom se bavimo iz ljubavi. Već smo sa prvom pjesmom najavili da ćemo na projektu imati mnogo gostiju iz cijele regije. Na pjesmi „Neću lutati“, gosti su nam Maja Manojlović Dobrijević, naša operska pjevačica i sjajna muzičarka, Miroslav Tovirac, basista koji trenutno svira sa Rambom Amadeusom, a inače je stalni član Vasil Hadžimanov benda i sjajni Muris Varajić iz Sarajeva. Pjesmom „Neću lutati„ iskreno progovaramo o roditeljskoj ljubavi u kojoj se svako može pronaći, kao roditelj ili kao dijete. Prekrasan tekst za ovu pjesmu napisao je muzičar iz Banjaluke Marko Cvijić, a sve je snimano i mixano u studiju „Plazma“ u Banjaluci, kod producenta Borisa Glišića.
Da li je teško biti muzičar u Banjaluci i sa kojim problemima se najčešće suočavate?
U principu, muzičari u Banjaluci nemaju nikakav problem, osim sami sa sobom. Danas Banjaluka nije kao što je bila osamdesetih godina, kada je u gradu postojao samo jedan studio, već imamo jako mnogo vrhunskih studija koji su sjano opremljeni i u kojima se mogu snimiti kvalitetni albumi. Kad se kaže da su problem finansije, napomenuo bih da snimanje jedne pjesme nije skupo i da se, na primjer, članovi benda mogu udružiti da zajedno plate snimanje, i mi tako radimo. Veliki je problem napraviti dobru pjesmu i to se često pokazuje kao veći problem od studija. Mi u bendu sviramo ono što se nama sviđa i ne ulazimo mnogu u to da li je to dobro drugima ili nije, a ljudi se kod nas prečesto hvataju mača i svako je kritičar.
Kao muzički producent radite u studiju Marquez? Na kojim projektima trenutno radite?
Poslom producenta bavim se već nekih petnaestak godina, a ovaj studio radi već sedam godina, a devedest posto mog posla svodi se na rad audio reklama i džinglova za radio stanice i firme i bukvalno od toga živim. Ali u studiju se pored toga dešava mnogo toga zanimljivog. U studio dolaze da rade pjevači i razni bendovi, od narodnjaka, zabavnjaka, pop i svih drugih muzičkih žanrova, uglavnom, svega ima. Uvijek sam spreman i da pomognem mladim muzičarima, pa su vrata studija otvorena i za njih.
Kako biste prokomentarisali publiku u Banjaluci? Koliko je ona zainteresovana za rad domaćih bendova?
Uvijek su ljudi zainteresovaniji za strane muzičare i uvijek će više gledati MTV i strane muzičke kanale, nego slušati ili pratiti neki domaći bend. Ne volim da kažem da su ljudi ovdje ovakvi ili onakvi, jer ne smatram naše ljude nepismenima, a za publiku mogu reći da je poštena. Ne smatram da je teška i da sa njom postoji problem. Samo je problem kako će muzičar dočarati i prezentovati svoj rad i potrebno je ne odustati od svoje ideje. U Banjaluci danas ima mnogo bendova koji sviraju po svjetskim festivalima, ali se žale da im u Banjaluci na svirku dođe 200-300 ljudi, a, realno, toliko konzumenata te njihove muzike i ima. Na primjer, u gradu imamo odlične jazz bendove koji sviraju u klubovima koji nisu veliki, ali to je stvaran broj ljudi koji slušaju tu vrstu muzike.
Kakva je, po Vašem mišljenju, banjalučka muzička, ali i cjelokupna kulturna scena?
Kad situaciju posmatramo kulturološki, mislim da je situacija malo konfuzna, počev od prvog pogleda koji se odnosi na garderobu, pa onda i do svega ostalog, muzike i drugih kulturnih oblasti. Naravno, svako vrijeme nosi svoje stilove i žanrove, pa se ja, na primjer, ‘88. godine nisam oblačio ovako kako se sad oblačim, a opet je ovaj moj stil možda nekome staromodan, ali meni se sviđa. Drago mi je što u Banjaluci ima mnogo organizacija i agencija koje se bave raznim oblastima kulture i koje organizuju različite događaje. Kad pročitam u novinama šta bi sve ljudi organizovali u Banjaluci, zapitam se da li je to moguće, ali ipak je dobro da se radi, što nam omogućava korak naprijed. Druga stvar je kako sve to narod prima i kako reaguje na promjene.
Danas smo ugroženi šundom, izvođači se smjenjuju kao na pokretnoj traci, traži se uvijek nešto novije i šokantnije, kako se boriti protiv toga?
Nikako. Ljudi vole da gledaju medije koji podržavaju njihovo mišljenje i koji potvrđuju njihove stavove. Nije bitno da li je neki medij bolji, kvalitetniji ili ima bolji program, već to da li u njemu pronalazimo potvrdu svojih stavova i to je problem, ali to zalazi u oblast svijesti ljudi koji žive kod nas. Kad govorimo o kiču ili šundu, rekao bih da svako ima pravo da izgleda kako god želi i da bude konzument proizvoda koji mu odgovara, jer je to sloboda. Ostavlja se otvorenim pitanje da li je većina u pravu ili nije.
Kako biste prokomentarisali društo u kojem živimo, sredinu u kojoj se nacionalne i religijske vrijednosti stavljaju na prvo mjesto?
Ukoliko uzmemo za primjer naše svirke po različitim stranama BiH, ali i regiona, mogu reći da kroz sve godine koje smo mi gostovali u različitim gradovima, nikad nismo imali ni jedan jedini problem, tako da kod običnog naroda i u kontaktu sa njima nema nikakvih problema po tom pitanju. Iz svih gradova nosimo lijepa iskustva i od strane organizatora i od strane publike.
Razgovarala Maja Isović
Vezan tekst: Banjalučku publiku ne možeš prevariti
Poslušajte pjesmu “Neću lutati” benda Wild Roses