Prema pisanju tog lista, komisija je u sredu počela istragu u JP
“Nuklearni objekti Srbije” o događaju od 19. aprila, kada je petoro
radnika bilo izloženo dozama zračenja većim od dozvoljenih.
Šta
se zapravo dogodilo, da li je to ostavilo posledice na zdravlje radnika
i da li je manipulisanje radioaktivnim srebrom u bazenu moglo da bude
bezbednije, biće poznato tek za deset dana, dodaju Novosti.
Istovremeno, i dalje traje polemika između čelnih ljudi JP NOS i zaposlenih inženjera. Direktor dr Jagoš Raičević u sredu je još jednom rekao kako akcidenta nije bilo, dok sa druge strane, inženjeri tvrde da se svaka nepredviđena situacija naziva akcidentom.
Govoreći o ovom događaju, Raičević i prof. dr Uranija Kozmidis Luburić,
presednica UO produzeća, ukazali su i na nove probleme, govoreći da,
zapravo, niko ne zna gde sve u Srbiji ima radioaktivnih materijala koji zrače, a trebalo bi da se nalaze isključivo u nadležnosti JP NOS.
“Poslovima sa radioaktivnim materijalima, poput javljača požara ili
gromobrana, koji bi po zakonu odavno trebalo da su uklonjeni sa svih
objekata, može da se bavi bilo ko. To je unosan posao, jer oko hiljadu
evra košta skidanje samo jednog radioaktivnog gromobrana. Mnogi samo
uzmu novac i skinu, recimo, gromobran, ali ga nikad ne donesu u hangare
JP NOS na bezbedno skladištenje, nego ga bace gde stignu”, kaže dr
Raičević.
Za ovakve manipulacije optužili su ponajviše
zaposlene u Institutu “Vinča”, od kojih, kažu, mnogi imaju privatni
biznis u oblasti radioaktivnog otpada. Zato su, rečeno je u sredu u
NOS-u, podrumi Instituta puni ozračenih materijala. Ne zna se ni šta, ni koliko zrači.
“I probleme u JP NOS javnosti želi da podmetne naša konkurencija.
Koliko se ne vodi računa o ovim stvarima, pokazuje i da su, recimo, na
Tehničkom fakultetu u Novom Sadu, gde sam zaposlena, platili Romima da
skinu radioaktivne javljače požara”, tvrdi za Novosti Kozmidis
Luburićeva.
Iz Vinče pitaju: Zašto upirete prstom u nas
“Bolje bi bilo da se bave problemima u sopstvenim dvorištu, nego
da prebacuju lopticu u naše”, kaže za Novosti Jovan Nedeljković,
direktor Instituta “Vinča” i dodaje da su oni formirani da bi se bavili
reaktorom i hangarima, a ne gromobranima.
Za podsticanje
problema u JP NOS, u ovom preduzeću “locirali su” nekoliko spoljnih
neprijatelja. Jedan je, po svemu sudeći, i Agencija za zaštitu od
jonizujućeg zračenja (SRPNA), koju optužuju da odugovlači sa izdavanjem
licence za hangar 3, u kome treba da bude bezbedno uskladišten sav
nuklearni otpad koji se decenijama čuva u “Vinči”.
“Hangari 1 i
2, u kojima se sad čuvaju burići sa otpadom, u takvom su stanju da u
njima nije dobro držati ni kokoške, a kamoli radioaktivni otpad. Nemamo
pojma čega sve ima u tim skladištima . Ne znam zašto nam već ne izdaju
licencu, da možemo sav taj materijal da smestimo na sigurno. A ako ne
radimo dobro, neka nam uzmu licencu”, kaže Kozmidis Luburićeva.
I dok direktorka SRPNA kaže da su iz JP NOS tražili samo licencu za
hangar 3, a ne i za ostale objekte i delatnosti, u ovom preduzeću tvrde
drugačije. Kako pišu Novosti, oni se spore i oko toga da li je bila
potrebna dozvola Agencije za spornu akciju izvedenu 19. aprila. Sve u
svemu, iako bi oblast nuklearne sigurnosti i bezbednosti trebalo da bude
uređena više nego bilo koja druga, u radu sa ozračenim materijalnom
ima, očigledno, isuviše propusta.
Nedavno je pukla cev u
podrumu “Vinče”, pa se voda izlila na radioaktivni materijal, kome tu
nije bilo mesto. Protiv bivšeg direktora podneta je prijava zbog
nepoštovanja propisa o javnim nabavkama. Sadašnji čelni ljudi pokrenuli
su krivične prijave protiv još nekoliko bivših. Kada su kopani temelji
za hangar 3, otkriveni su izvori zračenja u zemlji, za koje niko nije
znao.
I dok se nepravilnosti otkrivaju jedna po jedna, građani
nisu sigurni da li i sa deponija pored kojih prolaze ne zrači ponešto od
materijala koji bi trebalo da je bezbedno uskladišten.