U toku je još jedno krvoproliće između Izraela i Hamasa. Hamas je započeo najnoviju rundu pokretanjem dobro koordinisanog raketnog i kopnenog napada na Izrael, uključujući otmicu određenog broja izraelskih vojnika i civila i privremeno zauzimanje nekoliko pograničnih naselja. Malo je reći da je Izrael zatečen nespreman, ali premijer Benjamin Netanyahu izjavio je da je Izrael sada “u ratu”, a Izraelske obrambene snage (IDF) uzvraćaju, baš kao što su činile u prethodnim prilikama, piše Foreign Policy.
Kao što se moglo predvidjeti, svaka strana krivi onu drugu. Izrael i njegove pristalice prikazuju Hamas kao ništa drugo do brutalnu bandu terorista koje podržava Iran i koji su namjerno napadali civile na posebno uznemirujuće načine. Palestinci i njihovi pristalice priznaju da je napad na civile pogrešan, ali krive Izrael za nametanje režima apartheida nad svojim palestinskim podanicima i njihovo izlaganje sistemskom i nesrazmjernom nasilju tokom više decenija. Oni takođe ističu da međunarodno pravo dopušta potlačenim narodima da se odupru nezakonitoj okupaciji, čak i ako su metode koje je odabrao Hamas nelegitimne.
Šta reći o ovom šokantnom događaju? Najnovije borbe nisu dodatni dokaz da se globalni sigurnosni poredak pogoršava. Zašto ne? Jer ovo nije prvi put da je izbilo nasilje velikih razmjera između Izraela i Hamasa. Izrael je tukao pojas Gaze tijekom operacije Lijevano olovo u prosincu 2008., ponovno je to učinio u operaciji Protective Edge 2014., a zatim je to učinio još jednom (u manjem opsegu) u svibnju 2021. U tim je napadima ubijeno nekoliko tisuća civila (možda četvrtina njih djeca) i dodatno osiromašili zarobljeno stanovništvo Gaze, ali nas nisu nimalo približili trajnom i pravednom rješenju. Radilo se, kako su komentirali neki Izraelci, samo o “košenju travnjaka”.
Novina u ovoj rundi borbi je da je Hamas postigao gotovo potpuno iznenađenje (kao što su to učinili Egipat i Sirija prije 50 godina, tijekom arapsko-izraelskog rata 1973.) i pokazao neočekivane borbene sposobnosti. Napad je nanio više štete Izraelu nego bilo koja od njegovih prethodnih operacija; više od 700 Izraelaca navodno je ubijeno, a očekuje se da će broj žrtava rasti, a nepoznati broj je zarobljen, uključujući neke IDF vojnike.
Napad je očito šokirao izraelsko društvo. Neuspjeh vlade da otkrije ili spriječi napad mogao bi na kraju označiti kraj Netanyahuove političke karijere, a poput obavještajnog neuspjeha 1973. godine, vjerovatno će dovesti do predbacivanja unutar Izraela koje će odjekivati godinama. Ali Hamas je još uvijek mnogo slabiji od Izraela, a borbe neće promijeniti ukupnu ravnotežu snaga među njima. Izrael će gotovo sigurno oštro uzvratiti, a palestinski civili u Gazi i drugdje—uključujući mnoge koji ne podržavaju Hamas—platiće visoku cijenu.
Niko sa sigurnošću ne zna gdje vodi ova kriza ili kakav će biti dugoročni učinak, ali evo nekih okvirnih zaključaka.
Prvo, ova najnovija tragedija potvrđuje bankrot američke politike prema dugogodišnjem izraelsko-palestinskom sukobu. Dovoljno je reći da su američki predsjednici, od Richarda Nixona do Baracka Obame, imali više prilika da zatvore ovaj sukob i nisu to učinili. Umjesto da djeluju kao ravnopravni posrednici i iskoriste ogromnu moć koju imaju na raspolaganju, i demokratska i republikanska administracija poklekle su pod pritiskom lobija, ponašale su se kao “izraelski advokati”, vršile pritisak na palestinske lidere da učine teške ustupke dok su Izraelu davale bezuslovnu podršku i zatvarale oči pred decenijama dugim naporima Izraela da proždere zemlje koje su navodno rezervisane za buduću palestinsku državu.
Čak i danas, američka vlada nastavlja bacati novac na Izrael i braniti ga na međunarodnim forumima dok insistira na tome da je predana “rješenju s dvije države”. Kao i obično, službeni odgovor SAD-a na borbe je osuda Hamasa za njegove “neisprovocirane napade”, izražavanje čvrste podrške Izraelu i ignorisanje šireg konteksta u kojem se to dešava i razloga zašto neki Palestinci osjećaju da nemaju izbora nego upotrebiti silu kao odgovor na silu koja se rutinski koristi protiv njih.
Da, bilo je “neisprovocirano” u uskom pravnom smislu da Izrael nije namjeravao napasti Gazu, što bi moglo opravdati djelovanje Hamasa. Ali sigurno je “isprovociran”, kao nasilan odgovor na uslove s kojima se Palestinci u Gazi i drugdje suočavaju decenijama – čak i ako je Hamasova spremnost da namjerno napadne civile na posebno brutalne načine okrutna, neodbranjiva i vrlo vjerovatno kontraproduktivna.
Da su američki političari iz obje stranke bili manje kukavice, s pravom bi osudili akcije Hamasa i u isto vrijeme osudili okrutna i nezakonita djela koja Izrael rutinski čini svojim palestinskim podanicima. Izraelski vojni veterani govore te stvari, ali američki lideri ne. Ako ste se ikada zapitali zašto su prošla mirovna nastojanja SAD-a propala i zašto mnogi ljudi širom svijeta više ne vide Sjedinjene Države kao moralni svjetionik, ovo je dio odgovora.
Drugo, ovo novo krvoproliće je još jedan tužan podsjetnik da je u međunarodnoj politici moć važnija od pravde. Izrael se uspio proširiti na Zapadnu obalu i decenijama držati stanovništvo Gaze u zatvoru na otvorenom, jer je mnogo jači od Palestinaca i jer je pridobio ili učinio neutralnim druge strane (npr. Sjedinjene Države, Egipat, Evropska unija) koje bi se mogle suprotstaviti tim naporima i prisiliti ih na pregovore o trajnom miru.
Ipak, ovaj događaj, i mnogi sukobi koji su mu prethodili, takođe bi mogli otkriti granice moći. Rat je nastavak politike vojnim sredstvima, a moćne države ponekad pobjeđuju na bojnom polju, a politički gube. Sjedinjene Države su dobile sve velike bitke u Vijetnamu i Afganistanu, ali su na kraju izgubile oba rata. Egipat i Sirija teško su poraženi u ratu 1973. godine, ali gubici koje je Izrael pretrpio u tom ratu uvjerili su njegove vođe (i njihove američke pokrovitelje) da više ne mogu ignorisati želju Egipta da povrati Sinaj.
Hamas nikada neće moći poraziti Izrael u direktnom odmjeravanju snaga, ali njegov napad je tragičan podsjetnik da Izrael nije neranjiv i da se palestinska želja za samoodređenjem ne može zanemariti. Takođe pokazuje da Abrahamov sporazum i nedavni napori da se normalizuju odnosi između Izraela i Saudijske Arabije nisu garancija mira; zapravo, možda su ovaj posljednji sukob učinili izglednijim.
Teško je reći. Pametan potez za sve strane bio bi započeti s brzim povratkom na status quo ante: Hamas bi prestao s raketnim napadima, odmah se povukao sa svih područja koja je zauzeo, ponudio bi povratak Izraelaca koje je zarobio bez zahtjeva da budu razmijenjeni za pripadnike Hamasa u izraelskom pritvoru, a obje strane pristale bi na prekid vatre. A onda bi Sjedinjene Države i drugi pokrenuli ozbiljan, ravnopravan i trajan pritisak za pravedan i smislen mir.
No, to se neće dogoditi. Umjesto toga, Izrael će se jako potruditi da uskrati Hamasu čak i privid taktičkog uspjeha, a možda će čak pokušati protjerati Hamas iz Gaze jednom zauvijek. Vlada Sjedinjenih Država će čvrsto stajati iza svega što Izrael odluči učiniti. Glasovi koji pozivaju na umjerenost biće ignorisani, a krug osvete, patnje i nepravde će se nastaviti.