Neki sam dan u Madridu čuo dobar imoćanski vic. Imala baba tri unuka, pa kad je prvi stasao za fakultet i vratio se iz Zagreba, pita ga baba: šta si upisao? Medicinu, veli unuk. Neka, neka, diko babina, ti ćeš babu ličit! I dadne mu sto eura. Dođe tako na red i drugi unuk da se upisuje na fakultet, pa kad i on dođe iz Zagreba, pita ga baba: šta si upisao? Građevinu, kaže on. Neka, neka, diko babina, ti ćeš babi novu kuću gradit! I dadne i njemu sto eura. Na kraju, ode i najmlađi unuk u Zagreb da upisuje fakultet, i kada se vratio, pita ga baba: šta si upisao? Komparativnu književnost, odgovara najmlađi mezimac. Komparativnu književnost, je li, a babu ko jebe?
Kao i svaki dobar skeč, anegdota, pripovijest ili roman, tako je i ovaj vic dobar zato što je slojevit, pa se, ustvari, i ne zna na čiji je račun šala, na račun unuka, babe, Imoćana ili hrvatskih komparatista, od dičnoga Hergešića do današnjih dana. A pritom, sama je poanta ubitačno precizna i jasna, i u njoj je više svijesti o hrvatskome društvenom kontekstu i o ciljevima nacionalne politike, nego u svim vladinim i predsjedničkim deklaracijama, razvojnim strategijama i kulturnim politikama od 1990. do danas. Imotska je baba, naime, autoritarna, samopouzdana i rastrošna poput hrvatske države, svejedno da li njome vladaju desni ili lijevi, a i njoj je, toj hrvatskoj državi, smisao politike, kao i smisao upisa na fakultete, isključivo u kapitalu, makar bio lažni ili posuđeni, i u socijalnoj protekciji svake vrste. Sve drugo je za babu i za hrvatsku državu – komparativna književnost.
Pa se tako onda ministar obrazovanja, znanosti i sporta Željko Jovanović, još prije nego što je stupio na dužnost, promptno i obligatno krenuo baviti – nogometom. Jer nogomet će, zna to ministar, babu ličiti, nogomet će babi kuću graditi. Sve drugo čime bi se Jovanović mogao baviti značilo bi, iz hrvatske perspektive, ko jebe babu. I to je onda ono što razlikuje Hrvatsku od drugih zemalja i što Zagreb razlikuje od Madrida, Ljubljane, Beča ili bilo kojeg drugog grada. Tamo grdne novce svake godine utuku u komparativnu književnost, a u Zagrebu su potrošili stotine milijuna za izgradnju poluprivatne skijaške staze za jednu ekscentričnu obitelj i raspisali su najveće nagrade na svijetu za one koji se prvi uspiju spustiti niz tu stazu. Da, naravno, može i tako. Ali što se dobije kada se tako radi, objašnjava spomenuti imoćanski vic.
Problem duhovne nadgradnje općenito sastoji se u tome što duhovne nadgradnje nema bez jasnih kriterija o tome što vrijedi, a što ne vrijedi. Pridjev “duhovna” je pridodat imenici “nadgradnja” da bi se istaknulo da ti kriteriji nisu, niti mogu biti, kao u građevini, medicini ili u nogometu, gdje se zna što je beton, kad je ofsajd i zašto curi nos, nego su tu kriteriji više misaoni, intelektualni, da ne kažemo humanistički. I zato babi ide na živce komparativna književnost, i zato se Jovanović opredijelio za nogomet. Neće baba dočekati Hrvatsku u kojoj bi komparativna književnost određivala društvene norme i sustave vrijednosti, kao što je to drugdje slučaj, kao što ni Jovanović i njegove kolege na vlasti nisu spremni svoj politički kapital uložiti u uspostavu društvenih kriterija i sustava vrijednosti. Ili se plaše da bi od toga mogli imati političke štete, ili im je, naprosto, jednostavnije da nastave javno funkcionirati u skladu s klijentelizmom kao nacionalnom mjerom stvari, naročito u sferama koje se tiču duhovne nadgradnje.
Tako je to, dakle, bilo s desnima, a tako ostaje i s lijevima. A da je i drukčije moguće, čovjek se uvjeri čim negdje otputuje. U to ga uvjerava i imoćanski vic. U Imotskome, naime, barem u vicevima, kao i u Drnišu ili u Vrgorcu, ipak, postoje kriteriji. Možemo te kriterije smatrati pogrešnima, ali u Zagrebu, u središnjim nacionalnim kulturnim institucijama ili u ministarstvima, kriterija nikakvih nema. Jer klijentelizam nije kriterij, nego je klijentelizam stanje nečijih privatnih odnosa. Pritom, u Madridu me, naravno Španjolci a ne Imoćani, nisu pitali za hrvatske pisce. Da jesu, odgovorio bih im da su hrvatski pisci umrli. Bili su, naime, jako stari. Krleža, Kranjčević, Držić. Istina, neki moji prijatelji žive u Hrvatskoj i odlično pišu, ali nisu hrvatski pisci. Pridjev im je usput otpao jer se previše trošio.