Prije više od dvije godine, u januaru 2010.
godine, Narodna skupština Republike Srpske usvojila je Zakon o oduzimanju
nelegalno stečene imovine, a ubrzo nakon toga osnovana je i Agencija za
upravljanje oduzetom imovinom. Nema više šale, država je odlučila da zada
smrtni udarac mafiji i organizovanom kriminalu, presječe tokove prljavog novca
i tajkunima i mafijašima oduzme vile, luksuzne stanove, automobile… Mnogi tajkuni i naprasno stvoreni milioneri
su u panici šta da rade, a da je država ozbiljna da do kraja istraži sve mutne
poslove, afere, privatizacije i zavede red govori i primjer Spasoja Petijevića,
bivšeg radnika trebinjskog Metalca. Vlada je krenula redom, od onih najopasnijih
i najvećih prestupnika koji su odgovorni za trenutno stanje u državi. Zbog
neplaćenog telefonskog računa i televizijske pretplate Osnovni sud donio je Rješenje
kojim je naloženo da se Petijeviću oduzme stari i polovni televizor i frižider.
Pravedne i čestite sudije ne gledaju ni po babu ni po stričevima, njih ne
interesuje činjenica da je Petijeviću struja isključena još 2004. godine i da
živi kao savrmeni isposnik i mučenik. Oni rade po zakonu, i zbog toga su
zakazali licitaciju na kojoj će po cijeni od 150 maraka oduzete stvari biti
ponuđene kupcima kako bi se obeštetio siromašni Telekom i RTRS.
„Zbog duga od 630 maraka sa kamatama i sudskim troškovima meni je još 2004.
godine isključena struja u kući. Kada sam prodao neke ovce želio sam platiti
telefon, ali nisam želio da platim televizijsku pretplatu jer nemam struje i ne
mogu da gledam program. Ipak u Telekomu nisu željeli da mi naplate samo njihov
dug, i tako je to ostalo. U januaru mi je kući došao sudski izvršitelj sa
policajcima i donio rješenje kojim mi se oduzima kombinovani frižider i televizor.
Planirano je da se stvari prodaju za 300 maraka kako bi se namirili sudski
troškovi i telefonski račun od 160 maraka. Ja se nisam protivio i rekao sam im
da ujedno iz kuće nose i veš mašinu, šporet i ostale stvari jer mi ne trebaju
kada nemam struju“ sa tugom i suzama rezignirano govori Petijević, demobilisani
borac koji je za stvaranje boljeg entiteta četiri godine proveo na ratištu, a
danas preživljava kopajući tuđe njive i nadajući se da će mu neko dati paštetu
i komad hljeba.
Petijević je tipičan primjer žrtve sveopšte
anarhije, bezakonja, kriminala, korupcije, kriminalne privatizacije i pogrešne
politike koja se kod nas vodi decenijama. Do rata on je imao svoju kuću,
porodicu, posao… Oni koji mu danas otimaju i ono malo sirotinje što ima odgovorni
su što je njegova firma privatizovana i uništena, što je ostao bez porodice,
hljeba, struje, vode… Poslednju platu primio je još 1998. u već zaboravljenim
Avramovićevim dinarima, a nažalost primjera sličnih ovom sve je više u Trebinju
i ostalim gradovima Republike Srpske
„Živim nikako, mučim se i nadničim, radim sve fizičke poslove koje mogu, i ljudi
mi nešto plate, daju hranu, a držim i nešto ovaca u dvorištu kuće. Ne daj Bože
nikom da se ovako pati bez osnovnih uslova za život, nekada nemam novaca ni svijeću
lojanicu da kupim pa ponekad jedem u mraku kada dođem kući. Moja firma Metalac
otišla je u stečaj, protiv direktora se vodio postupak ali nikom ništa. Nije mi
uplaćen radni staž pa ne mogu u penziju, ne daju mi ni socijalno jer nisam u
nekom programu. Ljeti je lako, dug je dan, ali je teško zimi kada je hladno.
Sjedim i cijedim kafu ili čaj u nekom objektu da se malo ugrijem i da ubijem
vrijeme. Nisam mkogao vjerovati da ću doživjeti ovo od države za koju sam se
borio i ginuo, ali se nadam da će napokon ova vlast pasti i da ću dočekati neke
bolje dane“.
Tek kada vidimo
ovakve i slične slučajeve shvatimo koliko brzo propadamo i tonemo, i koliko je
vlast beskrupulozna, bezosjećajna i neodgovorna. Kako je moguće da naši
državnici samo u zgradu Administrativnog centra ulože 220 000 000 maraka, da se
hvale i ponose raskošnim palatama i Versajom na Vrbasu, a da im hiljade
nedužnih podanika živi u uslovima koji nisu dostojni čovjeka. Vidite li Vi
dragi ministri i funkcioneri sirotinju oko sebe, vidite li žrtve Vaše pogrešne
politike, osjetite li njihove patnje, muke, bol, čujete li njihov vapaj… Zar
Vam zatamnjena stakla na skupocjenim zgradama i luksuznim automobilima toliko
iskrivljuju sliku da ne možete oko sebe jasno vidjeti jad, tugu, bol… Interesuje
li Vas išta drugo osim ličnog bogaćenja, obilaska vila i hacijendi koje ste
pokupovali po egzotičnim ostrvima i luksuznim gradovima i destinacijama. Vidite
li šta radite od svog naroda i hoćete li napokon prestati da se zadužujete,
prodajete i arčite ono što nije Vaše. Hoćete li se umiti hladnom vodom,
otrijezniti i probuditi iz bunila i carstva snova u kome Vi i Vaši prijatelji
živite?! Koliko Vam još treba ovakvih primjera prikazati da biste osjetili
nelagodnost i grižu savjesti ako je Vi uopšte i imate? Kada će te prestati
obespravljenima oduzimati i ono malo dostojanstva i stvari koji su im ostale, i
da li će te preispitati bar jedan sumnjiv posao i privatizaciju, i bar jednom
tajkunu oduzeti dio imovine?
Mnoge je sramota
što živimo u ovako nepravednom i izopačenom društvu, ali pitam se da li
ministar pravde Džerard Selman, naše čestite i pravedne sudije i tužioci
osjećaju bar malo neprijatnosti i pomisle šta bi o njima i njihovom radu rekao
pokojni Đovani Falkone. Ovaj hrabri istražni sudija sa kolegama Paolom
Borselinijem i Pjerom Grasom idejni je tvorac Zakona o oduzimanju nelegalno
stečene imovine, i zaslužan je što je za kratko vrijeme na Siciliji razbjena
mafija i uhapšeno 450 osoba. Falkone i mnogi drugi beskompromisno su se borili
sa Koza nostrom, i na kraju sa svojim porodicama nastradali, a ne smijemo ni
pomisliti šta bi kojim slučajem rekli kada bi vidjeli kako ih naše sudije
sramote.