Novotravnički pisac s novosplitskom adresom Nebojša Lujanović u svoju je trideset prvu godinu ušao ojačan četvrtom knjigom, svojim trećim romanom “Orgulje iz Waldsassena” u nakladi EPH Liber. U njemu se izravnije uključio u bosansku pripovjednu matricu, najavivši trajniju promjenu pripovjednog kursa. Ovaj pisac koji zarađuje kao knjižar, a kao budući doktor filologije surađuje i na fakultetu, u svom gustom rasporedu uspio je naći mjesta za ovaj razgovor.
“Orgulje iz Waldsassena” čine se vašim najambicioznijim djelom po širini zahvata u kulturu, društvenu, ali i osobnu povijest. Koliko vas je vremena, energije i nemira koštala ova knjiga?
Čini mi se da sam uz tu knjigu, pišući je u pauzama zadnjih sedam godina, proveo cijeli jedan život. I tu je bilo, kao i u svakom životu, uspona i padova. Jedno vrijeme je bila zrela za kontejner, ali sam joj se, srećom, vratio. Osmisliti i opisati jedno vrijeme prepuno mržnje bilo je gotovo jednako teško kao i preživjeti ga. A samo se lud čovjek može podvrgnuti tom dvostrukom teretu. Međutim, protiv nacionalizma i svega onog što on generira (stereotipe, iskrivljene povijesti, podjele, sukobe), nemam drugog oružja osim knjige. Svatko pruža otpor onime čime raspolaže.
Ne samo da se vraćate bosanskim korijenima, već ste s dva franjevca i jednom stigmatičarkom Therese Neumann uronili i u kršćanstvo. Vi preko fra Božine ideje o korištenju eksploziva upućujete i kritiku Crkvi?
Moj najveći strah je da će potencijalni čitatelj odbaciti ovu knjigu jer će ga ona, ponajprije zbog naslova, asocirati na površne i jeftine ideologije, agnostičke ili gnostičke. A riječ je o čitavom spletu mogućih interpretacija. Istina, jedna od njih je i kritika Crkve. U društvima u kojima se 99 posto stanovništva izjašnjava kao vjernici, bilo je dovoljno nedjeljom s oltara pozvati na razum i sigurno bi se manje krvi prolilo. Međutim, svećenici ne samo da to nisu činili, nego su još i potpirivali vatru. Moj idealizirani fra Božo je odabrao ispravni put, po cijenu ludila u koje ga je takav izbor odvukao. Većim dijelom ova knjiga govori o nesavladivom nagonu za osvetom, o mržnji i nemogućnosti da se operu zakrvavljene ruke. Najmanje govori o Crkvi kao takvoj.
Povratak Andriću, Krleži i Kišu
Zanimljiv je lik fra Marijana Šunjića, kroz čiju se sudbinu prelama pitanje učenosti i provincije, sukoba s biskupima, i za kojeg se u Hrvatskoj malo zna. Koliko je on poznat i u Bosni te je li zaborav sudbina učenosti?
Ne tako davno moja je osnovna škola preuzela ime fra Marijana Šunjića, a prijatelj (koji mi je i nabavio knjige o tom franjevcu) osnovao istoimenu udrugu za mlade u Bučićima pored Novog Travnika. I to je to. Fra Marijan je žrtva povijesti koja se, kao i susjedne povijesti s ovih prostora, temelji na krvnicima kojima ćemo progledati kroz prste jer su tako “arijevski” identitetski čisti. Povijesni usudi, zadaće i retorika odabranog naroda samo su vješto konstruirane priče za priglupe mase.
Jedna takva knjiga o fra Marijanu mi je dopala ruku i pošteno me iživcirala iako sam neke njezine prilagođene fragmente uvrstio u roman, radi kontrasta. U njima je taj franjevac predosjećao svoju povijesnu ulogu, u njoj pronašao cilj života i radosno pohrlio u susret svojoj patnji. Moj fra Marijan je osoba koja, kao i svaki čovjek, povremeno sumnja u sebe, a na kraju doživljava čak duhovni slom.
Roman ste posvetili problematici povijesti, a posebno povijesti žrtava. Smatrate da ovdje žrtve ne pišu povijest?
U ovdašnjim se kulturama žrtvama ne dopušta niti zaborav, kad već ne mogu dobiti pravdu i moralnu zadovoljštinu. Njihovim se uspomenama pomalo nekrofilski kalkulira u politikantske svrhe. Žrtvama u takvim okolnostima preostaju tri izlaza: očajničko ludilo (u liku fra Bože koji nabavlja eksploziv za propovijed), izgaranje u potrazi za odrješenjem i zaboravom (u liku Armanda koji hodočasti kroz ratišta prema stigmatičarki Theresi) i doživotno robovanje ideji osvete (lik Imran kojeg od osvete ne može odgovoriti ni duhovni i svjetovni autoritet kao što je fra Marijan).
Jeste li imali neke pripovjedne uzore osim snažne želje da ne nalikujete Andriću?
Bojim se da sam, po mjerilima današnjeg tipičnog čitatelja knjiga s top-ljestvica, previše staromodan. I od te činjenice, naročito nakon “Orgulja”, nema smisla više bježati. Mogu pročitati i Murakamija i Zafrona, ali u tim knjigama ne vidim ništa osim prosječne zabave. Uvijek ću se vraćati Andriću, Krleži i Kišu. Valjda zato što osjećam nostalgiju za vremenima kada je književnost bila više od zabave; kada je napadala, provocirala, prijetila. Kada pisac nije bila stvar izbora ili kalkulantski potez uglednog kolumnista i javne osobe. Poziv pisca je ustvari potpuna odsutnost izbora – ili jesi ili nisi.
Kazali ste da će ovaj roman biti obrazac novog početka. U čemu je razlika starog i novog Lujanovića i imate li što u ladici?
U “Pogrebnoj povorci” sam kroz različite priče vježbao različite pripovjedne registre. “Godina svinje” rezultat je kratkog, ali snažnog osjećaja beznađa protiv kojeg sam se borio humorom, što je rezultiralo, kažu, uspješnom kombinacijom. “Orgulje” su rezultat višegodišnjeg taloženja. Iduća dva teksta za koja se također nataložilo materijala bliska su “Orguljama”. Zajednička im je opsežna priprema budući da istraživačke nagone osjećam u jednakoj mjeri kao i spisateljske. Zbog dovršavanja disertacije morat ću se nakratko povući. I uživati prateći životni put “Orgulja”.
Splićani
Kao marljiv čovjek, držite li istinitim stereotip da su Splićani lijeni i pasivni (pa i u snijegu), posebno u skladu s vašim iskustvom bosanskoga fatalizma i splitskog hedonizma? Želite li možda postati najproduktivniji među BiH piscima?
Splitski mentalitet mi je i dalje nepoznanica, iako sam počeo primjećivati neku nezdravu i autodestruktivnu dozu zluradosti u njemu (“Ovo nema nigdi na svitu”). Kad se ta infantilna euforija slegne, i dalje ostaju nezaposleni, socijala, urbanistički kaos i lomljenje na ledu. To je ta komponenta hedonizma koja me zabrinjava, s ostalim dijelom nemam problema. Mada je, čini mi se, ikakav hedonizam dalek mom svjetonazoru. Za mene je najveći užitak osvrnuti se na opsežan, ali dovršen posao ili knjigu. Kao da mi je život prekratak za sve stvari koje bih htio naučiti, pročitati ili napisati. Nema to veze s time koje mjesto na ljestvici produktivnosti zauzimam.