Mater se na to izbezumila, jest da je
sinu pedeset i koja, i zna o sebi voditi računa, ali nakon što po cijeli
dan gledaš televiziju, čitaš novine i slušaš o snježnim padalinama kao o
ultimativnoj elementarnoj nesreći i katastrofi, goroj od ptičje i
svinjske gripe zajedno, vijest da je netko tvoj upao u snijeg zvuči ti
strašnije nego da je ispao iz aviona ili da je Srećku Ferenčaku povjerio
novčanik na čuvanje. Naravno, na kraju se ispostavilo da je sin na
nekom parkiralištu ugazio u omanji smet i da je samo pokvasio desnu
čarapu, ali što je to što je jedan običan snijeg učinilo tako strašnim i
zloslutnim?
Već smo rekli: televizija i novine! Eno ih, raskokodakali su se već i
o tome da su premijer i predsjednik počinili veliki grijeh što se ovih
dana nisu rastrčali po Hrvatskoj, da se nađu pri ruci najugroženijima. U
Imotskom, zna se, proklinju Vladu, kao da im je snijeg svakome u
postelji i uzalud su svi skupa za dom spremni i oko doma skrbni, kada
nema Vlade s grtalicama i lopatama. A po splitskoj rivi i Marmontovoj
ulici padaju ljudi, i nigdje Milanke Opačić da im priskoči pružiti ruku,
niti Čačića da pada skupa s njima. Uglavnom, činjenica da se Vlada i
Predsjednički ured nisu preselili na snijeg, “tamo gdje je najteže”,
uzeta je Kukuriku koaliciji za zlo, taman kao da je Hrvatsku sustigao
lokalni sudnji dan, nešto slično onome kijametu iz zadnjega Von
Trierovog filma. Umjesto da se grudvaju i sa svima nama prave
snjegovića, Milanović i drugi ostali su u Zagrebu da se dure i da drže
govore o ekonomskoj stabilizaciji, optimistične kao make up Mirele Holy.
U čemu je toliki problem u vezi snijega? Uglavnom samo u tome što se
naša stvarnost kataklizmirala. Tojest, kataklizmirali su je trgovci ovim
i onim, ne bi li nas naveli da što prije i na što nerazumniji način
potrošimo sve novce. Ali i to je već opće mjesto. Čuli ste Nevenku i
brata joj, kažu snijeg nipošto ne treba čistiti da čovjeka ne bi
ušćaklo, ali valja, za svaki slučaj, nakupovati dobre zalihe svega i
svačega. Naravno, u njezinim i brata joj dućanima. Jer ako nema
kataklizme, ako zagrebačkih tridesetak ili splitskih još i manje
centimetara snijega nisu kataklizma, nego budalasta dječja radost, tada
nema ni straha i bezumne kupovine. A ako nema straha i bezumne kupovine,
tada nema ni smrtne opasnosti za onoga tko je na parkiralištu ugazio u
snijeg do gležnjeva.
Onih godina kada smo svi skupa bili mladi, ovakav je snijeg padao
skoro svake zime. A onih zima kada ga nije bilo, djeca bi tugovala što
nema snijega. Tad još nije bilo izmišljeno globalno zatopljenje. Nije
bio izmišljen ni taj svima prihvatljiv meteorološki paradoks po kojem su
baš ovakvi minusi i ovoliki snijeg pokazatelj zatopljenja, a ne
zahlađenja. I sve bi se to moglo podnijeti, i plašenje snijegom kao
svinjskom i ptičjom gripom, i pozicioniranje bjelosvjetskih meteorologa
na novinske stranice na kojima su prošlih sezona bivali bjelosvjetski
farmaceuti, ali čovjeka naprosto mora izbezumiti kada ga pokušavaju
uvjeriti da se oko njega događa nešto čega nikada ranije nije bilo.
Možda ranije nije bilo Nevenke i brata joj, možda nije bilo Ivice
Todorića, Ivice Mudrinića, ni svih mudraca od kojih vam biva tijesno u
Hrvatskoj, pa biste negdje van, na slobodu, ali kako biste mogli
povjerovati da nikada ranije nije bilo snijega? Istog ovakvog, sitnog i
čistog, koji te razvedri i koji učini da na čas povjeruješ da je raspust
i da su sve brige i obaveze, da su sva životna moranja zatrpana
snijegom, i bit će zatrpana sve dok se snijeg ne otopi, a svijet ponovo
ne zadobije svoje ozbiljne konture i oblike. Osim za beskućnike i
najgoru sirotinju snijeg je neozbiljna pojava.
Sjetite se onoga najvećeg snijega iz Fellinijevog Amarcorda, kroz
koji su ljudi prokopavali hodnike, prolaze i labirinte. U svakome
djetinjstvu, barem u nas kontinentalaca, postoji taj jedan, najveći,
veliki snijeg. U magmi zaborava, bijel, debeo i čist, on je jedino što
još pamtimo od tog vremena. Treba misliti na to da je i ovaj snijeg
nečije djetinjstvo.
Tekst preuzet sa www.jergovic.com