Italijanski filozof i astronom Đordano Bruno javno je
spaljen na lomači 17. februara 1600. godine u Rimu kao jeretik zbog svoje teorije da
je svemir beskonačan, jer se to nije uklapalo sa učenjem Katoličke crkve.
Rođen je 1548. godine, a sa osamnaest godina stupio je u dominikanski red u Napulju. Međutim,
manastir nije bio pogodno mjesto za tako nemirnu dušu kao što je bila njegova i
za takav univerzalni duh kakav je bio njegov.
Hrišćanski je obrazovan, ali je zbog sumnje u tradicionalno
učenje, pobjegao iz samostana u Ženevu, a odatle u Pariz. Prihvatio je
heliocentrični sistem Nikole Kopernika. Za Đordana Bruna svemir je beskonačan,
a priroda je Bog u stvarima.
Došao je u Veneciju gdje ga je uhapsila inkvizicija i živog
spalila na lomači.
U završnom pasusu presude Brunu pisalo je: „Kazniti dakle
brata Đordana blago i bez prolivanja krvi“.
Ponuđena mu je sloboda ako oporekne ono što je rekao, ali on
je odbio ovu ponudu. Onima koji su mu izrekli presudu rekao je: „Sa većim
strahom vi meni izričete presudu nego što je ja primam”.
Đordano Bruno, O
uzroku, principu i jednome (1584.)
Dakle, svemir je jedan, beskonačan, nepomičan. Kažem da je
apsolutna mogućnost jedna, jedan je akt, jedna je forma ili duša, jedna je
materija ili tijelo, jedna je stvar, jedno je biće, jedno je najveće i izvrsno
koje ne može da se shvati i zato se ne može definisati i odrediti, a time je
beskonačno i bezgranično i, prema tome, nepomično. Ne mijenja mjesto, jer ne
postoji ništa van njega gdje bi se mogao prenijeti, jer je on sve. Ne rađa, jer
ne postoji drugo biće, koje bi on mogao željeti ili čekati, jer ima u sebi sve
što postoji. Ne raspada se, jer nema ništa drugo u šta bi se pretvorio, jer je
on sve. Ne može da se smanji ili raste, jer je beskonačan, i kao što mu se ne
može dodati, tako se od njega ne može ni oduzeti, jer beskonačno nema dijelove
koji bi se mogli mjeriti.