Fotografija bi mogla biti snimljena bilo gdje; u Sarajevu jednako kao u Rimu, Solunu, Bilbau, Ljubljani. (Jer, nije na njoj bitan tramvaj, nego lice putnika pored dopola sastrugane novčanice eura na reklami neke banke.)
I bila bi dobra za plakat za neki sljedeći igrokaz spasilaca ujedinjene Evrope, s tekstom: Pamtite li Jugoslaviju? (Na svakom od dvadeset evropskih jezika: bugarskom, češkom, danskom, njemačkom, grčkom, španskom, estonskom, finskom, francuskom, mađarskom, italijanskom, litvanskom, latvijskom, malteškom, holandskom, poljskom, portugalskom, rumunskom, slovačkom, slovenačkom i švedskom. )
Pamti li, zaista, više iko jugoslavenski dinar, i švercere devizama ispred hotela Evropa; topove konvertibilnih novčanica kojima su lupali o slobodne dlanove. Ko će sutra stajati na Kampo del Fjore, ili ispred Notr-dama, lupajući juanima ili dolarima?
Čija će banka i iz kojeg grada, kao ljubljanska u Sarajevu, kad euro propadne, otići sa švajcarskom deviznom štednjom glupih (Grka? Španaca? Iraca? Opet Bosanaca?) u drugu neku arijevsku monetarnu uniju?
Nije teško: oduzmeš J, dodaš TO, i od JNA dobiješ NATO. Pod parolom živimo kao da će sto godina biti mir a spremajmo se kao da će sutra biti rat, jež od 22 miliona bodlji transformiše se u protivraketni štit.
Domovinu ne hrani sloboda nego vampiri
Živiš u blagostanju, tvoja vlada izvozi oružje, profitom od tuđe nesreće kupuje plave šljemove nezaposlenoj omladini, da drži varvare dalje od tvojih blindiranih gospodskih vrata.
U svojim kafićima i pubovima, ponekad i na gradskim trgovima, gledaš Ligu šampiona s velikom četvorkom – maestro-m, sony-jem, haineken-om i ford-om. Ko se sjeća radničkih i socijalističkih dvorišta u kojima se nedjeljom mezilo i pijuckalo, i s tranzistora u otvorenom fići slušalo vreme sporta i razonode…
Na kojem će se stadionu (Nou Kamp? Old Traford? Alians Arena? Park Prinčeva?) prekinuti utakmica, da bi spiker pročitao: Potrošačkoj klasi, radnim ljudima i građanima, narodima i narodnostima Ujedinjene Evrope. Umro je drug euro.
Čije će se fudbaleri zagrliti gutajući suze, da bih ih sutra jedni drugima mogli pljuvati u oči? Hoće li letjeti u zrak antifašistički spomenici, u slavu izlaska iz Euroslavije, tamnice naroda? Ko će prvi postaviti barikade na gasovod bratstva i jedinstva? Ko će prvi zaboraviti da se krvlju palih za tlo i domovinu ne hrani sloboda nego vampiri?
Na koju će stranu krenuti kolone airbuseva, kad se 730 miliona bodlji okrene jedna protiv druge? Na kojem će sudu, kad Strazbur ostane bez prihoda, Crnci, Romi, Turci, Arapi i druge sejdić-fincijevske manjine dokazivati da su ljudi?
Odakle će doći Visoki Predstavnik za bivšu evropu uniju, da stvori uslove za mirnu transformaciju državnog vlasništva u privatno; ko će kupiti servere sa matičnim podacima građana, koliko će na berzi koštati vlasništvo nad danskim jezikom, koliko će na berzi vrijediti Vatikan? Hoće li BBC-ju četiri epizode Raspada Euroslavije biti dovoljne da objasni preživjelima ko im je i zašto oduzeo život?
Tekst preuzet sa portala Deutsche Welle