A, što vi nikom ne jebete mater?
Zbilja, stvarno, zaista, really, koji vam je? Osim što se, skriveni duboko iza svojih debilnih nadimaka, istresate po mjestima za istresanje, nemajući ni toliko hrabrosti da iza svojih riječi, a kamoli postupaka, stanete punim imenom i prezimenom (slikom baš i ne morate ako nemate izrazito preplanule trepavice), šta još radite? Klimate glavom svakom mogućem donatoru zračne čestice koji vam umjesto oštrog, planinskog nudi betonski, smrdljivi zrak i odavno istrule mrvice prekjučerašnjeg hljeba. Šta još radite, osim što se brinete za sebe i svoju guzicu, da joj ne zafali i to malo što vam kapa, vječito sanjajući nešto drugačije, blistavije, sređenije, barem normalno. Šta još radite?
Usrali ste se od straha i naprđujete po ćoškovima pokrivajući usta, ma lice, da vas ko ne pozna po nazalnom glasu, posivjelim hinjavim očima, nemate se hrabrosti ni izjasniti u vlastito ime, a dijelite svima savjete, citirajući vječne mudrace čije riječi ne prodiru dalje od naličja vaše svijesti, o pamćenju ili primjeni citiranih preporuka ne treba trošiti riječi. Znate sve al’ – ne da vam se. Vi niste plašljivci nego mudri i naprednog shvatanja pa ne biste da se eksponirate, osim pod nadimcima?
Mene nije strah, nit me je stid uvijek i bez ustezanja, reći sve što mislim, uraditi sve što želim, napraviti što mi je ćeif. Punim imenom i prezimenom. To ne smatram hrabrim već normalnim. Vi? Hoće li usljediti novo anonimno jebanje majke il’ ćete stisnuti petlju i to uraditi imenom i prezimenom? Bilo kome ko je to zaslužio. Ukoliko sam ja zaslužio, ali zaista zaslužio, i za to imate argumente, a ne da to bude ispoljavanje isfrustrirane besmislenosti, bujrum.
Ipak, ma koliko sam upravo ja kriv zato što nema plata, što vas žena vara, što more gledate samo na razglednici, mislim da postoje oni koji su daleko odgovorniji za to stanje i daleko zaslužniji da im se jebe mater. Trebam li ih imenovati ili znate ko vam neformira vlast već više od godinu dana? Jeste li zaboravili kome ste dali glasove prije 14 mjeseci? Je l’ tolika magla pred očima, a smog u mozgovima da se ne možete skoncentrisati i prepoznati svoj i tuđi papanluk, a kamoli ga anulirati, ma skršiti? Strah vas fašizma pa mu prešućujete klijanje i rast. Hoćete u evropske unije i ko zna kakve još slične debilne saveze za kontrolu vaših mozgova, a ni sami sa sobom ne znate šta bi.
Ustvari, nije mi nikako jasno, čega se više plašite? Za šta živite? Za čiji džep? Zbilja, stvarno, zaista, really, šta vam se još može uraditi, a da već nije prekriženo na listi “uradi čovjeku”? Hoćete ostati u okvirima kulturnog ophođenja u zemlji, skoro državi, u kojoj je kultura incident i baš je smješno pratiti šta se dešava u toj društvenoj domeni. Želite biti pribrani i intelektualno manevrisati u zemlji, skoro državi, čiji se intelektualci ne mogu dogovoriti ni da li su za da ili su za ne, i to prije nego pitanje dođe na kantonalni nivo, dok na entitetskom, čast prerijetkim izuzecima, tek tada pokazuju svu silinu svoje onesvještenosti koja se može mjeriti s pučkom. Možda je do korice kruha kojeg zovete i hljeb, zavisno od društva u kojem se nalazite i koje podržavate takvo nikakvo, utrnulo kakvo je samo zato da biste mogli ljubiti kite prenapuhanih historija povijesti koje su vam servirali suludi pjesnici, neostvareni psihijatri, ideološki kržljavci, vječiti osvetnici vlastitih im sujeta. Ili je ipak moć šarenila kojim vas kupaju o praznicima preovladala u kupovanju cigle po ko zna koji put na uvijek istu folušku?
Od kojih ste mističara, svega vam? Mog’o bi vam se smijat do zore, posebno kad me trefi fjaka pa me baci da čitam komentare po blogovima, portalima, forumima. Ne mo’š nać’ deset posto normalnih koji uopšte kontaju i napišu razborito, smisleno cijelu rečenicu. Nivo prigodnog gađenja se pojačava uvidom u koeficijent inteligencije kojim vladate pri odabiru pogrešnih riječi s interpunkcijama (ako ih uopšte ima) na svakom drugom mjestu od onog na kojem bi trebale biti. Veliko i malo slovo ste zaboravili, al’ to je već tehnički nedostatak na koji vam je rožnjača odavno imuna.
Ne znam do kad ću se ovako smijat’, ne znam ni do kad će moj suludi idealizam o mogućnosti poboljšanja trajati jer sam već mnoge godine potrošio na besprizornost i mučnu tišinu kojom odišete dok prizivate bogove da vas lajkaju i klikom riješe sve vaše bingo-zadovoljštine. Predstavite se pa da makar pričamo ako uopšte imate nešto reći. Jebite ako vam je do glagola “jebati”, samo, molim, punim imenom i prezimenom. Kad ja, kojeg unatoč svoj silini ispljuvaka koje šaljete sve ove godine, mogu punim imenom i prezimenom, pa i slikom (da se zaljubite na prvi pogled), možete onda i vi. Meni, političarima, lopovima, golubovima, kome god hoćete. Samo argumentovano, bez suvišnih izljeva gluposti, neznanja i pozivanja na imaginarne prijatelje. Hajde, pa ko koga nadjebe. Hvala na pažnji.
Preuzeto sa portala protest.ba