Bila je to čarolija: u jednoj je noći Zoran Milanović stekao više prijatelja nego što ih je imao u dosadašnjem životu, ustvari mnogo više nego što bi ih mogao steći u tri života proživljena u čestitosti i poštenju. Nije mu trebao Facebook, on nove prijatelje nije mogao prihvaćati ili odbijati, pali su pred njega mimo njegove volje, i pratit će ga još neko vrijeme, nekoliko tjedana ili mjeseci, a dio njih i koju godinu, ali većina njih, prijatelja što ih je stekao izbornom čarolijom, postat će jednom njegovi neprijatelji, din dušmani, ne daj Bože, krvnici, koji će ga ostatak života progoniti kao vrag grešnu dušu, jer je izvjesno da će Zoran Milanović iznevjeriti golemu većinu tih novostečenih prijateljstava.
Svo divljenje i sva ljubav što su ga skolili trajat će onoliko dugo koliko dugo Milanović bude imao načina da u ljudima, u svojim novim prijateljima i istomišljenicima, stvara iluziju da bi se i oni mogli okoristiti njegovom pobjedom. A to je ono na čemu se ljudi dijele u dvije, valjda i najrazdvojenije vrste: jednima je položaj u kojemu se zatekao Milanović psihološki nepodnošljiv, drugi bi na njegovu mjestu uživali, ili bi na neki đavolski način manipulirali očekivanjima i osjećanjima svih tih novostečenih prijatelja. Jer oni su, a ne narod, ne glasači koji su izabrali Zorana Milanovića i Kukuriku koaliciju, jamac njihove popularnosti i što dužeg ostanka na vlasti.
Ne znam od koje je vrste Milanović, ali ako mu ta novostečena prijateljstva stvaraju mučninu ili ako ga plaše, u ljudskom mi je smislu neusporedivo simpatičniji. Ako je od one druge vrste, veće su mu šanse u hrvatskoj politici i među zagrebačkom društveno-političkom elitom, koja, više nego što je to normalno, određuje i kriterije cijeloj zemlji.
U noći pobjede, on je održao miran, savršeno netemperamentan, ne osobito ponesen i inspiriran govor. Govorio je onako kako smo ga se navikli slušati u posljednje dvije godine, otkako se živjelo sve gore, represija je bila sve izraženija, retorika protivnika sve bliža desnom ekstremizmu, i otkako je, zbog svega toga i još ponečega, raspoloženje građana sve više naginjalo njemu i njegovima. Dvije je godine on, praktično, čekao da građani na njega prenesu instrumente vlasti. Činio je to mirno, krajnje diskretno i distancirano, i bio je u toj stvari valjda onoliko dobar koliko je prethodno, pred izbore 2007. bio loš i pogrešan. Zoran Milanović ne umije funkcionirati kroz konflikt: u svađama, prepirkama, u nadgornjavanju s neistomišljenicima, a još gore, s onima koji mu svjetonazorski i nisu neistomišljenici, on ne stiče popularnost, nego je gubi. Tako je to, barem, bilo onda. Ali kada ne napada i kada nije ponesen, on pobjeđuje kao u judou, koristeći protivnikovu snagu. Dovoljno je samo usporediti njegov i Kosoričin govor u izbornoj noći: između njezinoga sentimentalnog huliganizma i njegove građanske pristojnosti ona je civilizacijska razlika koja je prije svakog svjetonazora ili političkog uvjerenja.
Zoran Milanović pred ove izbore nije obećao skoro ništa, osim da će skoro sve biti drukčije. Njegovim novostečenim prijateljima to znači da će oni dobiti mjesto među novom elitom, većini njegovih glasača to znači da sve neće biti još gore nego što je sad, ali što bi to moglo značiti hrvatskoj javnosti? Recimo, onima koji imaju mogućnosti da njihovu javno izgovorenu ili napisanu riječ netko čuje ili pročita? To uopće nije nevažno, jer se po tome mjeri sloboda nekoga društva, ali se po tome mjere i stvarne namjere onih koji se nađu na vlasti. U protekle dvije godine u hrvatskim je medijima, većinu vremena, bilo nemoguće, ili skoro nemoguće, iznositi negativne stavove o nizu Vladinih službenika, na čelu s Jadrankom Kosor. Recimo, o notornome Karamarku smo prve negativne glasove čuli tek kada je bilo jasno da Karamarko gubi izbore, i to da ih gubi za koji dan.
Za mnogo što Zoran Milanović neće imati političke snage, iznevjerene će biti mnoge nade njegovih izbornih zagovornika, ali za jednu stvar trebalo bi mu samo ljudskoga poštenja, moralne i mentalne čvrstine: da nikada ne zaustavlja tekstove koji se o njemu budu pisali, da to ne čini ni kada budu objavljivane sve same laži, potvore i uvrede, da bude taj kome će se moći požaliti oni koji, zarad njegova lika i djela, budu cenzurirani. E, to bi već bilo od njega puno, tada doista više ništa ne bi bilo isto…
Tekst je preuzet sa www.jergovic.com