Foto Aleksandar Trifunović
Kunu se i krugovi intelektualaca, udaraju se u prsa umjetnici, do zemlje se prostiru filozofi i novinari, klečeći pred U.S. fasadom, naoštrije osuđuju i vape, pljuju po policiji, sigurnosnim službama, traže zabrane vehabijskog pokreta svi, a najviše ulema koju predvodi čovjek koji nam je, ne tako davno, svima poručio da nema šta da se bunimo protiv novih muslimana, jer „novim muslimanima se ne bi desio genocid“. Činjenicu da postoji realna mogućnost da se ti „novi“ odluče da sami nad nama izvrše pokolj malko smo, očito, odlučili zaboraviti. No, tu je Mevlid, da nas podsjeti. Ranjeni policajac je jedini platio cijenu za sve one što danas metanišu pred amaričkom ambasadom, besramno se do poda saginjući i lažući kao psi o nekakvom svom uvjerenju da im je Amerika „dokazani prijatelj“. Da nije ranjenog policajca, zahvalila bih se tom kretenu Mevlidu – što nam je svima pokazao ko nam je gazda i pred kim se imamo saginjati. Da nije, rekoh, ranjenog policajca, skoro da bi se isplatilo što nam se ukazao jedan ludak Mevlidovog kalibra. Niko više ne jauče o islamofobiji, niko se ne buni da se upire prstom u sve muslimane, štaviše, sve je više, na najvišim religijskim mjestima, onih koji su spremni da pokažu prstom na onog do sebe i da se odreknu, plačući pred fasadom made in USA, svih mogućih ekstremističkih ideja, o kojima su dosad ćutali, a bome ih i naglas podržavali, a sve u cilju okupljanja svekolikih Bošnjaka pod jednu totalitarnu kapu. To, dabome, nije uspjelo. Dok se bošnjačka ulema svađala sa građanskom javnošću, dok su nam se unosili u lice i derali se na nas, prijeteći vrućim sarajevskim ljetom, dok su bili zauzeti pozivanjem na zlostavljanje životinja, brojanjem slovcadi u medijima i sastavljanjem spiskova islamofoba – dok su im, dakle, pune ruke posla bile oko ljudi koji poštuju zakone ove zemlje, tradiciju njenih naroda i legalnu misiju njenih vjerskih zajednica i koji priznaju vjerske dostojanstvenike i njihovu ulogu u društvu – dotle je među nama rasla zajednica ljudi kojima zakoni naše zemlje ne znače ništa, tradicija njenih naroda je nešto čime bi guzicu obrisali, a vjerske zajednice i njihovi lideri su za njih samoproglašena stoka. Zato je Mevlid Sarajevu dragocjen. Mevlid je, također, i Banja Luci dragocjen. Oni od tamošnjih vlastodržaca koji budu umjeli otvoriti uši, sada imaju priliku da shvate da širenje straha od islama (pravog straha, ne izmišljene sarajevske islamofobije), ne samo da ne opravdava „preventivno“ ratno ubijanje muslimana pred međunarodnim sudovima, nego još i pojačava američko prisustvo i kontrolu u Bosni i Hercegovini. Amerikanci, naime, ne sjede u Bosni jer nekog ljube i vole, nego zato što je sjedenje u Bosni njihov nacionalni interes. Najvećom opasnošću za vlastite interese oni smatraju ekstremne islamističke pokrete. Što se više oko muslimana diže hampa, to je više američke zainteresiranosti za ono što se dešava u BiH. Ovo su lekcije koje će mnogi zapamtiti.
Šta naučiti od Mevlida J.?
No, umjesto da ljubimo američku fasadu, trebali bismo se malo posvetiti našim suštinama. U biti nesreće ove zemlje je činjenica da postoje lekcije koje nam se nude svakodnevno, a koje uporno nastojimo ne naučiti. Neke od njih su sljedeće: nema nikoga u Americi ko će vlastima u Republici Srpskoj povjerovati da pričajući o muslimanskom ekstremizmu žele zaštititi američke interese. Nema nikoga ko će povjerovati da su Bošnjaci Americi izašta na ovom svijetu zahvalni. Također: nema nikoga vani ko će nas iz ljubavi ili mržnje jedne od drugih spasiti. Ali zato ima običnih i svakodnevnih rješenja za sve naše probleme, pa i za one sa puškom. Običnih i svakodnevnih rješenja za koja ne treba klečati pred ambasadama, urlikati na druge, psovati novinare, lagati strancima i biračima. Tamo gdje se normalno živi, ljudi se o policiji, sigurnosnim službama i vjerskim potrebama stanovništva brinu i onda kad njihova guzica nije u pitanju. Od ovih institucija se traže da rade tačno onaj posao za koji su plaćeni iz poreza. Ljudi ne rade posao za koji su plaćeni jer žive u normalnim zemljama, nego su njihove zemlje normalne jer oni rade posao za koji su plaćeni.
Sve ovo harlakanje, od ljubljenja američkih dupeta pa do opće radosti što je musliman nešto skrivio – sve to, međutim, nije važno. Za par godina, kad ovi što se sad utrkuju da osude ideologiju vehabizma i sve one koji su je kod nas uvezli budu spremni da kažu o kome govore – i da izgovore Alija Izetbegović, jer im njegovo ime više neće trebati da pobijede na izborima, bit će prekasno, jer će hiljade Mevlida, koji su danas možda još narkomani, ostavljena djeca, izgubljene nacionalističke ovce ili nešto tome slično, gamizati ovom zemljom, naoružani do zuba. Za par godina, kad oni kojima je oštećena fasada ambasade došla kao kec na desetku budu prinuđeni da prihvate činjenicu da sve i kad bi dokazali da su ubijali najgori narod na svijetu, to ipak nije odbrana za genocid, bit će kasno, jer će hiljade mevlida okrenuti ćurak i ostaviti se ćorava posla pucanja na fasade, pa doći i pred njihovu kuću. Za par godina, sjećat ćemo se Mevlida J. kao lekcije iz koje, kao ni iz mnogih drugih, nismo naučili ništa. Neko će nam drugi, ponovo, biti kriv, ali ceh ćemo platiti sami.