A njihova reakcija nam ukazuje na nešto važno – naime, da su ekstremisti koji prijete američkim vrijdnostima oni koje F.D.R. (američki predsjednik Ruzvelt, prim.prev.) naziva “ekonomskim rojalistima”, a ne ljudi koji kampuju u parku Zuccotti.
Pogledajte prvo kako su republikanski političari predstavili demonstracije (koje su i dalje manjeg obima iako svakodnevno rastu), u kojima je došlo do određenih sukoba sa policijom – sukoba u kojima je čini se bilo dosta pretjerivanja od strane policije – ali nije bilo ničega što bi se moglo nazvati nemirima. Zapravo, do sada nije bilo ničega što bi se moglo porediti sa ponašanjem ljudi iz pokreta Čajanka iz ljeta 2009. godine.
Bez obzira na to, Eric Cantor, većinski vođa Doma, osudio je “rulju” i “huškanje Amerikanaca jednih protiv drugih”. Predsjednički kandidati Republikanske parije su se oglasili preko Mitta Romneya koji je optužio protestante da “vode klasni rat”, dok ih Herman Cain naziva “anti-američkim.” Moj miljenik je, međutim, senator Rand Paul, koji iz nekog razloga brine da će protestanti početi otimati iPade jer vjeruju da bogataši ne zaslužuju da ih imaju.
Michael Bloomberg, gradonačelnik New Yorka, i sam finansijsko-industrijski titan, bio je umjereniji, ali je ipak optužio protestante da “žele oteti poslove od ljudi koji rade u ovom gradu”, što nema nikakve veze sa pravim ciljevima pokreta.
A ako ste slušali marionete sa CNBC-ja, mogli ste čuti da protestanti “mašu svojim nakaznim zastavama”, i da su se “uortačili sa Lenjinom”.
Da biste ovo razumjeli, treba znati da je to dio šireg sindroma, gdje bogati Amerikanci koji imaju ogromnu korist od rigidnog sistema, koji radi za njih, reaguju histerično na svakoga ko ukaže na to koliko je sistem rigidan.
Prošle godine, ako se sjećate, veliki broj finansijsko-industrijskih barona su pobjesnili zbog veoma blage kritike od strane Predsjednika Obame. Optužili su Obamu da je gotov pa socijalista zbog prihvatanja takozvanog Volckerovog pravila, koje bi jednostavno zabranilo bankama za koje garantuje država da se upuštaju u rizične spekulacije. A njihova reakcija na prijedloge da se zatvori rupa u zakonu koja im dopušta da plaćaju nevjerovatno niske poreze je bila takva da je Stephen Schwarzman, predsjedavajući Blackstone Group, uporedio to sa Hitlerovom invazijom na Poljsku.
Pa onda imate kampanju protiv lika i djela Elizabeth Warren, finansijskog reformatora koja se sada kandidovala za Senat u Masačusetsu. Ne tako davno, video snimak na Youtubu, u kojem Warrenova elokventno iznosi razumne argumente za oporezivanje bogatih, kružio je kao pošast. Ništa što je ona rekla nije bilo radikalno – to je bila tek moderna verzija čuvene izreke Olivera Wendella Holmesa da su «porezi ono što plaćamo da bismo imali civilizovano društvo».
Ali slušajući vjerne branitelje bogatih, pomislili biste da je Warrenova zapravo reinkarnacija Lava Trockog. George Will je izjavio da je njena politika kolektivistička, i da ona vjeruje da je individualizam himera. Rush Limbaugh ju je nazvao parazitom koji mrzi svog domaćina. Koji želi da uništi svog domaćina dok mu siše krv.
Šta se to dešava? Odgovor je zasigurno da gospodari svijeta sa Wall Streeta shvataju, duboko u sebi, koliko je njihova pozicija moralno neodbranjiva. Oni nisu John Galt, nisu čak ni Steve Jobs. Oni su ljudi koji su se obogatili provodeći kompleksne finansijske šeme koje ne samo da ne donose korist američkom narodu, već su nas gurnule u krizu čije posljedice nastavljaju da nanose štetu životima desetina miliona njihovih sunarodnjaka.
A oni nisu snosili nikakve posljedice zbog toga. Dugove njihovih institucija otplatili su poreski obveznici, bez obaveza s njihove strane. Oni nastavljaju da koriste eksplicitne i implicitne garancije države – u suštini, i dalje su u igri u kojoj «pismo» znači da su oni su pobijedili, a «glava» da su poreski obveznici izgubili. I koriste rupe u zakonima o porezima, tako da ima mnogo slučajeva gdje ljudi sa multimilionskim prihodima plaćaju niže poreze od porodica iz srednje klase.
Ovaj povlašteni tretman ne trpi strog nadzor – pa zbog toga, po njima, oni ne smiju biti pod strogim nadzorom. Svako ko ukaže na ono što je očigledno, bez obzira koliko smireno i umjereno, mora se satanizovati i otjerati iz javne sfere. Zapravo, što je kritika razumnija i umjerenija, to je hitnije da se on ili ona satanizuje, zbog čega je i došlo do žestokog blaćenja Elizabeth Warren.
Ko se onda ovdje ponaša ne-američki? To nisu protestanti, koji jednostavno žele da se i njihov glas čuje. Pravi ekstremisti su američki oligarsi koji žele da uguše svaku kritiku na račun načina na koji se oni bogate.
Tekst iz Njujork Tajmsa za BUKU prevela i prilagodila Milica Plavšić