Naime, Ministarstvo za boračka pitanja FBiH najavilo je podizanje krivičnih prijava protiv liječnika koji su navodno davali lažne dijagnoze po osnovu kojih je značajan broj lica ostvario pravo na boračke naknade, iako su njihove dijagnoze ( opet navodno ) bile falsificirane, ili su pak proizišle iz tendencija liječnika i komandanata da davanjem lažnih uvjerenja za određen broj pojedinaca istima omogući ostvarenje prava na koje – pravo nemaju. Otvoreno je i neodgovoreno pitanje, koje će možda takvo i ostati, zašto bi doktori medicine Mulija Đuđa, Jadranka Ostojić, Zdravko Ostojić, Katice Nikolić i Muhamed Kovačević, ako su uistinu pribjegli takvim nehipokratskim marifetlucima, širokogrudno šarali lažne dijagnoze i priskrbljivali novac osiromašenom puku? Teorije bi, naravno, mogle zaći u sfere suosjećajnosti, ljudske samilosti, potrebe, želje i žudnje da se pomogne bližnjima, pa makar se pri tome revnosni medicinari našli u sivoj zoni svog dopuštenog djelovanja, ili poduzimajući takve korake zašli u sfere s one strane zakona. Te teorije, ma koliko implicitno podupirale ljekare u njihovom treniranju humanizma, naprosto nemaju valjan osnov. Vjerovatnije bi bilo, a dnevnopolitička praksa je na to često ukazivala, da su razlog i povod njihovom vršenju krivičnih djela bile upravo tendencije sukladne (tada) aktuelnim političkim tendencijama vlastodržaca.
Omogućavajući da pojedinci protivpravno primaju naknade, liječnici i nadređena vojna lica zasluživali su njihovu zahvalnost i njihovu potporu, a kako bi naivno bilo vjerovati da jednom liječniku ili jednom vojnom licu treba moralna podrška zahvalnih građana, nameće se zaključak da se zahvalnost kanalizirala kroz otvorenu ili prikrivenu podršku nosiocima državnih, entitetskih i kantonalnih vlasti koje su, vješto manevrišući budžetom, uspjeli istom nametnuti teret izdataka jednakom ravnodušnošću s kojom se domaći političari inače odnose spram novca poreskih obveznika. Ta bezočna kupovina glasova nije bila ništa bolja od prakse zbog koje se redovno prigovaralo Narodnoj stranci Radom za boljitak i njenom poglavaru Lijanoviću. Štoviše, a bez namjere da se apologetski odnosimo spram kršenja Krivičnog zakona BiH od strane NS RZB, praksa kupovine glasova kroz poklanjanje određenih privilegija daleko je strašnija od stotinu konvertibilnih maraka ili punog auta mesnih proizvoda u zamjenu za fotografiju glasačkog listića.
Zašto? Jasno, zato što pun automobil mesa ili 100,00 KM pogađaju samo one koji ih poklanjaju/isplaćuju, dok volšebna brzina s kojom su pravi-zdravi pojedinci kroz papire doživjeli jezive traume ili su pogođeni tjelesnim nedostatkom koji se, ni uz najbolju volju, nisu dali primijetiti na njihovoj spoljašnjosti opterećava i pogađa državu, moral, poreske obveznike i korisnike boračko-invalidske zaštite koji su uistinu zaslužili naknade, i koje tih 800 KM mjesečno ( ako su podaci o prosjeku tačni ) zajedno sa porodicama održava na životu, nasuprot „lažnjaka“ kojima je to solidan džeparac pomoću kojeg obezbjeđuju dodatni luksuz dok daleko veće iznose zarađuju na crno.
Sem toga, od NS RZB i njihove moralno i zakonski upitne prakse još je gora ona praksa kojom su pribjegavale ( nekoć ) aktuelne vlasti u predizbornim razdobljima, poput odluke notorno rasipne Brankovićeve vlade o mjesečnim naknadama od po 150 KM demobilisanim borcima u Federaciji, donesene, gle čuda, neposredno pred opće izbore. Lijanovići, dakle, nisu najgori; kako svaki novi dan u BiH dokazuje, od svakog zla postoji veće zlo.
Kupovanje glasova je, dakle, zamijenilo borbu argumentima. Kupovina glasova zamijenila je osvajanje javnosti realnim planovima, izvodljivim namjerama, primjenjivim idejama, i osigurala da na vlasti sjede ne vješti državnici i visprene diplomate, nego lukavi trgovci. Uloga liječnika koji se pominju u korelaciji sa lažnim dijagnozama stoga nije samo protivna etičkim načelima, i nije samo protivna moralu koji bi kod takvih ličnosti morao postojati i djelovati, nego je protivna cjelokupnoj javnosti, svim narodima i narodnostima koji žive u državi u kojoj iskrenost i sposobnost nisu na cijeni, ali sposobnost ostvarenja uspješne kupoprodaje jeste. Provedena revizija, kažu, omogućit će uštede u iznosu od desetak miliona KM; ali šta će ta revizija postići da obnovi i ozdravi etiku koja u BiH zamire, da obnovi poštivanje života u zajednici, učini svakodnevnim poštivanje drugih, liječnike učini poklonicima Hipokratove zakletve, državnike učini dosljednim, a građane učini željnim da doprinesu funkcioniranju države, umjesto što ih čini stranom koja u toj političkoj trgovini izvlači deblji kraj? To je pitanje na koje će odgovoriti budućnost.