Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.
Elem, stalo Mujinom malom nicati paperje pod pazuhom, počeo mirisati na Axe, a glas mu došao kao iz hodžina zvučnika. Vidio otac da mu se sin pretvara u muškarca, pa ga pozvao na ozbiljan, muški razgovor. “Sjedi, sine”, pripalio Mujo cigaretu, “da nas dvojica malo popričamo.” “Šta sam sad uradio?”, zbunjeno će dječak. “Ništa”, ispustio otac dugačak dim, sve gledajući u pod, “reko, da malo porazgovaram s tobom.” “O čemu?”, i dalje je zbunjen mali. “O seksu”, najzad će Mujo, teškom mukom podigavši pogled. “Uf, to”, zakolutao sin očima, pa duboko uzdahnuo. “Reci, babo, šta te interesuje?”
Eh da, seksualna edukacija. Reći će netko, što će djeci to? Više seksa Mujin mali danas ima u pola sata na internetu nego što ga je njegov otac vidio, želio i propustio u čitavom životu. Prosječni klinac do punoljetstva na televiziji vidi toliko ubojstava i seksa da se cijeli kineski narod mogao time poubijati, pa ponovo napraviti. Domalo će otvarati dječje dispanzere za odvikavanje od seksa, a djevojčice će već na ekskurzijama početi boljeti glava. Kao u onom Kožinom vicu, ne znam jesam li vam ga pričao, kad je mali Mujica priznao učiteljici da je voli. “Ali ja ne volim malu djecu”, oprezno će ona. “Nema problema”, odgovorio joj mališan, “pazit ćemo.”
Pa ipak, koliko mladunčad zapravo zna o seksu? Prepustimo li edukaciju porno industriji, sinovi će nam se ženiti uvjereni da se djeca prave svršavajući po ženskim grudima, a ženščad će nam tek u staračkom domu, gledajući Discovery Channel, saznati da je bio moguć i vaginalni seks.
Zato, eto, djeci treba seksualni odgoj. Da ih naša generacija, posljednja sa zdravim odnosom prema seksu, poduči nekim stvarima. Evo, recimo, masturbacija: ne znaju nam sinovi što im sve prijeti dok šamaraju veseljka, pojma nam kćerke nemaju s čim se igraju dok masturbiraju. Dobro, znaju one, ali nisam na to mislio, ne pravite se glupi.
“Onanija uzrokuje slabljenje vida i pamćenja, smetnje u probavnim organima, upalu pluća koja najčešće vodi do tuberkuloze, i na kraju probleme s krvotokom koji uzrokuju slabljenje krvi”, upozorava tako profesor Esmir Bašić, direktor Opće biblioteke u Tešnju i bivši pedagog u tamošnjoj Srednjoj tehničkoj školi, u svom upravo objavljenom priručniku “Kriza morala mladih”.
Ne znam za vas, ali meni je profesor Esmir razjasnio mnoge stvari: sad konačno znam od čega mi je umrla baba. Sve ove godine mi u obitelji mislili da su arterioskleroza, probavne smetnje, slabovidnost, senilnost i tuberkuloza, te upala pluća od koje je na kraju sirota naša Kata skončala, bile posljedica gladi, siromaštva i trideset pet godina tegobnog života bez muža. A baba se samo igrala! Opet, tko bi joj zamjerio – trideset pet godina bez muškog čeljadeta u postelji?
“Ne smetajte babi, spava”, upozoravala bi nas majka, sjećam se, svako božje popodne. “A šta joj onda zuji u sobi?”, pitali bismo mi prostodušno. “Televizor”, šapnula bi ona. “Jel u boji?”, pitao bih onda ja veselo. “Aha”, odgovorila bi majka, “u svim bojama.” A ja kreten tek sad shvatio, hvala profesoru Esmiru gdje čuo i gdje ne čuo.
Onanija je, naime – kako reče profesor – “jedno od pitanja koja su tabuizirana i tište omladinu”. Kako prije četrdeset godina, tako i danas. Ne zna omladina što je čeka ako ne pripazi kad to tabuizirano pitanje počne da je tišti u gaćama. A gdje je još atrofija kralježnice, potpuna paraliza, i na kraju kržljanje, sušenje i otpadanje penisa! I ona posljednja, najvažnija od sviju posljedica prakticiranja onanije.
“Najvažnija posljedica prakticiranja onanije”, upozorava dalje profesor, “jest gubljenje seksualne potencije, što bi opet moglo da znači nemogućnost ženidbe.” Što to znači? To znači, draga djeco, da što više budete masturbirali, to će vam se manje dizati, a što manje seksualne želje, to manje seksa, dakle – što više onanije, to manje onanije. Znam da je komplicirano, ali vjerujte profesoru, on zna o čemu govori. Da je to znala moja baba, bila bi dan-danas živa i preudata, ja bih imao novog djeda, novi djed bi umjesto babinog televizora u bojama kupio unuku kožnu loptu, i unuk bi se igrao kožnom loptom umjesto… no, shvaćate?
Može li se onda onanijom protiv masturbacije? Može i tako, rekao bi Mujo, pardon Esmir, nudeći mladima i razne druge “efikasne načine da se bore protiv onanije kad ih spopadne”. Recimo: “Ako preko dana dobijete želju da onanirate, ustanite iz kreveta, pridružite se drugim ljudima i pričajte s njima.” To je, recimo, dobar savjet. Jedan iz Tešnja tako – pisalo u novinama – svaki put kad bi dobio želju da onanira, ustajao iz kreveta i pridruživao se drugim ljudima. Kad su ga konačno uhvatili, više mu na pamet nije palo.
Ako vam je to malo radikalno, ima profesor Esmir još savjeta: pisanje pisma, čitanje knjige, neki hobi ili sport – lopta umjesto televizora, o tome vam ja pričam! – kao i najvažniji od sviju savjeta: “Molite se Allahu da vam pomogne da pobijedite ovu naviku, da se koncentrišete na vjerska učenja i da u sebi razvijate osobinu bogobojaznosti”.
– Gospodaru moj, o Živi, o Vječni, smiri moju noć, daj mi počinak – čut će se iz dječje sobe u četiri ujutro. – O Živi, o Vječni, smiri moju noć, daj mi počinak. O Živi, o Vječni…
– Opet?!? – prigušeno će u susjednoj sobi vrisnuti majka Fata, pa pokriti lice jastukom. – Ovo mu je osma dova noćas!
– Tatino dijete – ponosno će stari Mujo.
– Čuj, dijete? Četrdeset i treća mu godina!
– Al je zato zdrav i sposoban za ženidbu!
A ne kao u onom starom vicu, kad je Haso zbog tuberkuloze završio u bolnici, a bolnica bila puna, pa ga smjestili u krevet sa Suljom. Probudio se Suljo u neka doba, krevet se trese, a on gleda i ne može očima da vjeruje. “Haso, bogati, jel ti to drkaš?” “Drkam, što?”, odgovorio ovaj tupa pogleda. “Kako što?!?”, zaurlao Suljo. “Pa uzmi onda svoga!”
Znate taj vic sto godina, a tek sad ste shvatili pouku: onanija ne uzrokuje samo tuberkulozu, nego i – slabi vid. Kad već niste shvatili onda kad su mudre glave iz Rijaseta govorile kako “ne vide zašto bi se u škole uvodio seksualni odgoj”.
Tekst preuzet iz Oslobođenja