Ova vijest je kao bomba odjeknula Balkanom. Svi su nekako sumnjali na najcrnji ishod, ali im je sad ubica to i zvanično potvrdio.
Na presici su bili prisutni prvi čovjek policije RS Gojko Vasić i zamjenik direktora policije Hrvatske Milijan Brkić.
,,Ovaj iskaz će biti provjeren, jer je Paravinja ranije davao lažne iskaze. Policija će provjeriti lokaciju gde je Paravinja rekao da je bacio tijelo ubijene Antonije Bilić“, rekao je Vasić.
Ova izjava, u nekom morbidno-rutinskom tonu, samo deklamuje ono što je već poznato. Suma sumarum, potvrđeno je ubistvo i silovanje. Očekuje se samo da neko pronađe tijelo u Hrvatskoj i to bi bilo to. Na žalost. A, nije moglo, smjelo i trebalo biti tako.
Porodica, dakako u šoku, ne može da se pomiri sa ovim i negira istinitost Paravinjinih navoda.
Naime, Ana Bilić, sestra nestale 17-godišnjakinje Antonije Bilić, čije je ubistvo priznao uhapšeni Dragan Paravinja, na fejsbuk stranici posvećenoj Antoniji saopštila je da porodica Bilić ne vjeruje u legitimnost priznanja Paravinje.
“Dragi prijatelji, obraćam vam se u ime obitelji Bilić, molim vas da izbrišete sve r.i.p grupe (izjave saučešća, prim. nov.) budući da ne vjerujemo u legitimnost izjave ovog monstruma dok se ne isporuči Republici Hrvatskoj, ponovno ispita i pristane na poligrafsko ispitivanje. S poštovanjem Ana Bilić!”
Ovo je u kratkom saopštenju postavljeno na fejsbuk stranici Antonije Bilić. Razumljivo da najbliži negiraju i odbacuju ovako monstruoznu tvrdnju.
Ali bojim se da će se tek po potvrdi ove vijesti svi po regionu češkati po glavi i pitati se ko je kriv. A krivi su svi.
Prije dvadesetak dana, kada je nestala Antonija, u regionu je, valjda po medijskom automatizmu, počeo rijaliti radnog naslova ,,Potraga za Antonijom iz časa u čas“. Kako je novinarska sezona ,,kiselih krastavaca“ u jeku, medijske kuće su se utrkivale da daju najopskurnije pojedinosti, naravno neprovjerene, iz života Antonije, te su uveliko počeli da špekulišu sa fotorobotom otmičara.
Ovakav vid senzacionalizma preduhitrio je bilo kakvu ozbiljniju policijsku potragu. Sve se svodilo na davanje autističnih izjava kako je ista u tijeku.
Ima jedan čovjek…
Za to vrijeme, postojao je jedan čovjek koji je silovao prvo u Bosni i Hercegovini, pa onda u Srbiji. Ali, začudo, to nije najstrašnije. Strašnije od ovoga je što su to policije i Hrvatske i Srbije i Bosne i Hercegovine znale! A ima i strašnije. Policija Hrvatske je znala i gdje se nalazi Paravinja. I ne samo to. On je imao ličnu kartu i hrvatsku radnu dozvolu i kao kamiondžija se slobodno kretao po Hrvatskoj i inostranstvu.
Ima još. Da muka bude gora, silovatelja Republika Hrvatska NIJE izručila niti Srbiji, niti Bosni i Hercegovini jer se to kosi sa zakonom o ekstradiciji.
I tako se potvrđeni i provjerni silovatelj okomio na Antoniju Bilić, odvezao mladu djevojku u nepoznatom pravcu i, kako sada stvari stoje, silovao i lišio života.
Ali izgleda ni ovo nije bilo dovoljno da organi reda saberu dva i dva. Javila se još jedna djevjka koja je saopštila kako je dotični Paravinja i nju pokušao silovati, ali je ona pobjegla.Tek onda se policijama u regionu, valjda, upalila lampica, pa su reagovali. Sve je ličilo na neku policijsku paradu. U društvu su bile hrvatske i kolege iz Republike Srpske. Ova simpatična družina je, po riječima prvog policajca Srpske, Stanislava Čađe, dva-tri dana ,,iscrpljivala“ Paravinju. Zašto, samo Bog zna?
U suštini, u ovom rijalitiju, Paravinja je vrlo brzo lociran i uhapšen. Ali, na žalost, prekasno.
I, onako ljudski, jedno pitanje. Kako sve ovo objasniti porodici Antonije Bilić? Ja ne mogu. Možda neko može.
Kako objasniti ljudima da su države potpisale silne sporazume o trgovini, kretanju pevaljki i pjevačica, međusobnim rijalitijima, koji ironično nose nazive ,,ljubi bližnjeg svoga“, kako to da se tačno zna kako se u jednu od država ne može unijeti apaurin, a u drugu bensedin i slične opskurne stvari, dok se ubice, silovatelji i ratni zločinci šetkaju po komšiluku.
Policija ih nakon ovakvih zlodjela voli nazvati ,,od ranije poznati organima gonjenja“. Ja, opet, ne znam ni šta ovo znači. Da li to znači da neko ko je od ranije poznat dotičnim organima mora prvo da ubije i siluje da bi bio lišen slobode?
I dok su neki, poput Dragana Dabića, prije nekoliko godina ljetovali u Trogiru, dok ubice imaju radne dozvole i kao slobodni ljudi krstare regionom, obični puk prebrojava paštete na prelasku granice, sakriva viršle na dnu torbe, a carinici i policija svakog takvog jadnika promatraju kao Pabla Eskobara.
Meni, kao što rekoh, ovakve stvari nisu jasne.
I da li će poslije svega, recimo, Ivica Dačić i hrvatski kolega Tomislav Karamarko na nekoj licemjernoj presici objelodaniti kako ih je ovaj događaj učvrstio u opredjeljenju da pojačaju međugraničnu saradnju. Možda zabrane i prenos sendviča preko granice. Ipak je to pitanje od vitalnog nacionalnog interesa.
Ne vjerujem da će ih biti pretjerano sramota pogledati u oči porodici Bilić.