Godine 1981. genijalni Poljak Krzystof Kieslowski snimio je film “Slijepi slučaj” u kojem se usud glavnog junaka Witeka razvije u tri različita smjera ovisno o tome je li tog jutra stigao na vlak. U jednoj od tri priče Witek postane partijski funkcionar, u drugoj disident, a u trećoj apolitični liječnik.
U svoje vrijeme “Przypadek” je bio zanimljiv narativni eksperiment.
No, danas su eksperimenti s narativnim grananjima postali kulturna moda. Dijelom pod utjecajem igrica koje same po sebi jesu priča s grananjem, dijelom pod utjecajem teorije kaosa, zapleti u stilu “vrta sa stazama koje se račvaju” (Borges) odjednom su jako šik.
Kieslowskog je izravno imitirala britanska romansa “Sliding Doors”, s teorijom kaosa poigravali su se Moodysson i Inarritu, no ni jedan film nije se tako izravno latio filozofiranja u uzrocima i posljedicama kao “Mr Nobody” (Gospodin Nitko), filozofski spektakl belgijskog režisera Jaca Van Dormaela.
Van Dormael, valonski režiser koji je 1991. dobio Oscara za “Tota heroja”, potrošio je sedam godina i 35 milijuna dolara da bi snimio jedan od najraskošnijih i najneobičnijih europskih filmova.
Junak filma je Nemo (nitko), starac koji 2092. umire kao posljednji smrtni čovjek, pošto je medicina suzbila smrt. Glavni junak (Jared Leto) prisjeća se vlastite prošlosti, no njegovi fleš bekovi su kontradiktorni i zbrkani. Kako film teče, gledatelj hvata konce i shvaća da je Nemov život otišao u različitim smjerovima ovisno o odlukama koje je donio. Je li nakon razvoda ostao s ocem ili majkom?
Je li se oženio svojom adolescentskom dragom? Svako od tih račvanja Nema vodi u oprečnim pravcima, u jednom živi s depresivnom suprugom, u drugom je nesretan i bogat…
Dok je kod Kieszlowskog filozofska poanta bila posve implicitna, i, usput, katolički fatalistična (svi Witeci ginu u istom avionu), kod Belgijanca nema ničeg neizrečenog. “Mr Nobody” narativni je vrtuljak iz kojeg poput kokica ispadaju suvremena astrofizičke teorije, ima tu teorije struna, teorija kaosa, teorije velikog praska, entropije i paralelnih mogućih svjetova, iz filma iskaču Leibnitz i Hawking, a kao finale Van Dormael je priredio i digitalnu apokalipsu, u kojoj se kozmos počinje sažimati, a posljedice počnu pretvarati u uzroke.
Nakon premijere 2009. u Veneciji, dio kritike ismijavao je Van Dormaelov film kao pubertetski pretenciozan, a ni tržišno nije prošao blistavo. No, Van Dormaelu se ne može poreći da je napravio film kakav ne viđate često, eksperimentalni blockbuster koji spaja krajnju cerebralnost i lude specijalne efekte, neviđenu pretencioznost i hitoidnu raskoš.
Pogledajte trailer za film