Kultura je konačno umnožena i oslobođena, krik je kojim me pozdravlja moj američki prijatelj, pisac eksperimentalne književnosti, kada me obaveštava o prekookeanskim trendovima. Otpozdravljam mu sumatraičnim osećanjima, pun čežnje za Crnjanskim čim čujem lepu vest iz daleka. Veli mi da su uvreženi kanoni poraženi, paučina oko dugo održavanih i negovanih vrednosti postala je smešna i napokon se primeti nepristojna prašina na knjigama Dostojevskog, Igoa i Zole zbog koje ne osećamo razjedajuću hrišćansku krivicu. Ljudi se više ne boje reći koga neće, ne žele i zašto neće da čitaju. Niko se više ne suzdržava priznati kako su savremenom čoveku potrebniji fragmentarni zapisi savremenika od tomova prohujalih podvižnika. Ispit današnje savremenosti ispituje samoproglašene svevremenosti.
Nabokov je bio u pravu kada je rekao da je Dostojevski osrednji pisac detektivskih romana? Nebitno! Bitno je da su danas mnogi shvatili legitimnost Nabokovljeve žestine koja primećuje koliko dugo smo robovali vladajućim obrascima književne teorije. Zapravo, Nabokovljeva namera je bila u pravu, bez obzira na iskazani sadržaj. Trebalo je istresti ljutnju na književnu dogmu bogate ruske književnosti što nije samo Fjodor Mihajlovič. Muški skaredno učinio je to otrgnuti bludni sin.
Jugoslovenska književnost i u poslejugoslovenskom dobu bori se sa ustanovljenim dogmama andrićologa vapeći za hrabrim preispitivanjem Andrića. Da bi se oslobodila naša kultura potreban nam je stvarni i javni Filip Latinovič što ne napušta rub pameti stavljajući autoritete podno svog bezobrazno vatrenog jezika.
Padom velikana-kanona književnost je napokon mnoštvom novih iskaza, poetika i pristupa oduzela sebi suštinsku pretencioznost i sada je svedena na jednu među drugima. Kulturni dodaci smanjuju literarne podlistke jer kome treba neinteligentno iščitavanje biografija izvikanih književnih velikana. Nesnošljivo je mesto namenjeno književnosti u širokoj javnost u mnogim kulturama, uključujući i našu. Uloga sveznalice. Uloga pedagoga. Uloga čarobnjaka. Uloga prvog među nejednakim umetnostima. Uloga poznavaoce politike, arhitekture i nuklearne fizike. Ali, gotovo je! Gotov je! On više nije samo spomenik u parku čije se ime ne zna. On postaje Ona. On postaje Ti. On postaje bilo ko! On, gospodin književnik, uglednik, erudita namerno nerazumljivih reči, nabeđeni šarmer nehajnog izgleda, boem prljavog boemluka, napokon je ubijen i književost odlazi na zasluženo začelje kulture kako bismo se svi odmorili i kako bismo svi pronašli nove izraze koji nam zaista odgovoraju (i koji nisu lektirska obaveza).
Književnost je danas sve manje čašćena svojim imenom. Njena čeda boje se reči kojom su se obeležavali njihovi prethodnici. Mnogi autori odbijaju da ih zovemo književnici i predlažu nam druge reči. Možda smo u onom umornom trenutku kada je potrebno protresti prošlost sa leđa. Shodno drastičnosti društvenih promena, moramo promeniti svoj odnos prema nekoć postojanim nazivima i pojmovima. Dobra pisana reč više nije samo u knjigama. Baškari se u tvitovima, blogovima, kolumnama, novim formama, i lepo joj je. Čitana je. Čitljiva je. Savremena je. Neopterećena je. Ljuta je. Hrabra je. Nezaustavljiva je.
Nova pisana reč ne stidi se pokazati svoje slabosti, neznanje, strahove i usudi se kazati nekazivo. Usudi se izvrtati reči. Pokazuje se u celosti vlastitih slabosti i neopterećenosti. Citate nacionalnih ikona iz čitanke naznači uz citate domaćice. Autorstvo je izgubilo prvobitni smisao. Autorstvo je demontirano. Nacionalna ikona je ukrala svoje reči od nepismenog i govorljivog čiče. U svačijem autorstvu je svačiji udeo. Autorstvo postoji samo nad konačnom i potpunom celinom, i to autorstvo je značajno ukoliko vredi. Iz tog autorstva može se krasti, samouvereno reče vrli novi svet.
Pobuna protiv tradicionalne uloge književnosti, čime se oslobađa kultura u savremenom trenutku, ne dolazi više samo iznutra od izgnanika iz koncepta jezičke i stilske jednoobraznosti što potom postaju mejnstrim, već iz društvenog odnosa koji je konačno shvatio da je reč književnost okupirana umišljenim značenjskim smislom elitista. Registrovana je neaktuelnost i neprijemčivost pisane reč (što tvrdi da je jedina ispravna pisana reč) kojoj se sa pravom preporučuje da se preispita, počev od imena kojeg se pojedini autori užasavaju. Književnik više nije gospodar kulturnog života, vrhovni arbitar, uglednik čije se uglednost ne proverava. Književnik je pomalo smešna reč sa vanrednim značajem što bledi u rigidnim kulturama.
Pisanu reč je napokon oslobodilački zarazio virus savremene sumnjičavosti, nepoštovanja i neinstitucionalnosti dopuštajući pravo na postojanje različitim, paralelnim svetovima lepe reči.
Dostojevskog se više ne usudi napasti samo Nabokov, i to odavno. Naša kultura još nije registrovala zanimljive napade na velikane i anahrone teorije, osim u sferi nacionalnih potkusurivanja. Čeka se smrt, oslobođenje i ponovno rođenje književnosti zarad slobode kulture jer kultura je slobodna ako se oslobodimo stega obavezujućih pravila i tumačenja, i ubeđenja o neophodnom državnom tutorstvu što se svodi na finansiranje sirotih malih umetnika. Kultura je slobodna ako se u njoj umetnik usudi podvrgnuti tržištu, potrebama, ukusima umesto što vapi za nacionalnim penzijama i državnom regulativom koja je zapravo podela interesa između klanova zaslužnih građana. Zasluženi građanin nije umetnik 21. veka. On je samo nesrećni pisac kog slušamo na književnoj večeri dok mu naklonjeni kritičar čita pohvalno slovo. Kultura će se osloboditi pojavom hrabrih umetnika zgađenih na državno pokroviteljstvo. Tomas Bernhard je rekao kako ne žali pozorište bez publike. Kultura će se osloboditi i ako konaćno umre mit o knjizi. Ako odbijemo da svaki učmali i arhaični zapis smatramo vrednim jer je arhaičan i nerauzmljiv. Ako si priznamo koliko su nam nedovoljne rečenice štovanih velikana u zbilji sa kojom su suočeni naši današnji strahovi.
Vreme je za novo čitanje. Vreme je za nove knjige. Vreme je da se napusti posrnuli brod književnosti pun zvaničnih direktiva koje više niko ne sluša, izuzev onih što uživaju u sopstvenom potopu žalopojkom o vrednosnim sistremima i sličnim didaktičkim uobraziljama. Priznajte sebi slobodno da ne vidite smisao i potrebu da čitate mnoge pisce 18.veka i vaša će se kultura volšebno osloboditi pružanjem drugačijih vidika jer shvatanje o večnoj bitnosti večne književnosti zarobilo je poglede vaše kulture. Književnost mora umreti da bi se ponovo rodila! Ona je odavno na izdisaju i odbija sveže uzdahe, i zbog toga treba biti nemilosrdan prema piscu što se žali jer živi u zemlji u kojoj i Jelena Karleuša piše.
Da, naravno da Karleuša piše. I čini to hrabrije i bolje od mnogih što se malograđanski gnušaju na sjajno koncipirane performanse kojima je izvršila desant na balkansku javnost objašnjavajući umišljenom uredniku NIN-a zašto je smešna i nedopustiva njegova izjava da je on urednik nedeljnika koji se obraća samo zatvorenom intelektualnom krugu, te da ga ne zanima ukus većinske publike. Upravo je loše odgumljena intelektualnost razlog što NIN gubi prilježne čitaoce koji sada kupuju Kurir i gledaju Utisak da bi pročitali i poslušali jednostavne, ali lucidne i hrabre reči Jelene Karleuše što se ninovski suzdržano ne kriju iza izama i uopštavanja. Kao razorna demonterka Karleuša nam je nedavno održala lekciju na temu „Namerna nerazumljivost kulture i javnnog besednika“ otvoreno poručivši neartikulisanoj Borki Pavićević, blagom Ćirilovu i arogantnom Spaiću da su nesnosno nerazumljivi, da na to više niko ne obraća pažnju, da ne mogu govoriti o svom uticaju i bitnosti kada ih ljudi poštuju zbog perverznog prećutkivanja nerazumevanja jer se oni, kanda, ne mogu razumeti. A tako smo lepo razumeli Karleušinu poruku da Bog ne živi u crkvi patrijarhu i ostalim velikodostojnicima.
Možda JK oslobodi jugoslovensku kulturu. Možda i ubije aždahu. Ali da bi se to dogodilo, fini učmali svet morao bi priznati da čita njene kolumne pre nego što im to odobri otpozdravnom kolumnom Biljana Srbljanović.
Kao što trebamo pročitati hrabre krikove istinski uticajnih pojedinaca, bez obzira na njihovo primarno zanimanje, tako trebamo ostaviti mnoge slavne pisce u spokoju počinka zbog sebe i vladajućeg trenutka jer katkad se moraju odmoriti od naše suvišne upotrebe. Pustimo ih da počivaju u opravdanoj nemilosti zaborava. I objavite svom okruženju istinu, odnosno da je više vredelo pročitati Karleušine izvanredne kolumne u vreme nereda zbog Parade ponosa nego Dostojevskog, ili bilo kog velikana kojem služite. Za kraj malo Karleuše, koju vredi čitati:
„Dok me jednog dana kao vešticu budu palili na lomači nasred Terazija, sigurna sam da će patrijarh pozvati na mir, milost i nenasilje. Ali tek kad i poslednji pramen moje grešne plave kose sagori. Ali pustite mene, gledajte sebe, i dobro razmislite.“
Jelena Karleuša : Otvorite svoj um!
.