Uskoro ću, otupljem svim minutama iz 60 minuta i slikama iz neukusnih dnevnika, ostati sam za stolom i točiti si 
u čašu sjećanja na druženja jer za koji mjesec nitko od mojih prijatelja neće biti tu. Put je pod njihovim nogama.
Postat će samo minus među onima koji su ostali i plus među onima koji su otišli kad nas jednom prebroje.
Njihovi trbusi poslali su ih u novi svijet, u potragu možda više za srećom nego za kruhom. No, nebitno čime su vođeni, neće ih tu biti. Postat će samo minus među onima koji su ostali i plus među onima koji su otišli kad nas jednom prebroje.
Dok se glancaju oštrice predizbornih jezika, dok se dojučerašnji neprijatelji grle kako bi osigurali novo toplo gnijezdo za umišljene stražnjice, pune se torbe, piju oproštajna pića i ruke dižu u mahanje.
Rijetki će otići s grižnjom savjesti što ruku, koja sada mlohavo maše oproštaj, nisu digli protiv nekoga ili za nekoga tko bi im natrpao stomak umjesto torbi. Ruku za koga nisu imali dići jer kod nas su svi isti. Obećanje u zemlji, koja je nastala na polupijanim obećanjima da će se srediti, ne vrijedi ništa. Kao što ni meni ne vrijedi obećanje da će se moji drugovi sa stola vratiti.
Jer tko bi se vratio u red na zavodima za zapošljavanje i na popis neisplaćenih plaća? Tko bi se vratio u zemlju u kojoj je preživjeti dan ravno kupovini najboljih dionica na burzi, a obećanje voljenom da će djeca biti sita i vesela bajci?
Uskoro ću, umotan u predizborne plakate koje vjetar kida zbog kineskog ljepila, i sam dizati ruke u oproštaj. Otupljen svim minutama i sam ću postati minus, koji me prati kao pohabano pseto, i umorno puniti torbe.
Ruku ću moći dignuti u mahanje samo prevrnutoj čaši s grižnjom savjesti jer im nisam rekao da prije odu i što sam nisam otišao prije.
Preuzeto sa www.bitno.ba