Suprotno današnjim predrasudam
a o beskorisnim i lijenim Romima, na jugoistoku Europe Romi su stoljećima zarađivali za kruh kroz svoja tradicionalna zanimanja poput obrtništva i glazbe. Razlog zašto nisu bili protjerivani s jugoistoka bili su vrlo vješti obrtnici. Budući da ovaj dio Europe nije imao jaki građanski stalež, seljaci u ovim poljoprivrednim ekonomijama su se uvelike oslanjali na usluge Roma, koji su osobito bili poznati kao kovači i proizvođači oružja. U Mađarskoj postoji izreka “koliko Cigana, toliko kovača”. Isto tako, ukoliko trebate odnijeti nešto na popravak kovaču, reklo bi se “odnesi to Ciganinu”, čak i u slučajevima kada kovač ne bi bio Rom. Kralj Matija Korvin je Romima dao status kraljevskih slugu zbog njihovih vještina u obradi metala i proizvodnji oružja, koje su bile vrlo važne u sprečavanju prodora Osmanlija. U Turskom Carstvu Romi se također često spominju kao kovači. Najgori položaj Roma na Balkanu je svakako bio u Vlaškoj i Moldaviji, gdje su praktički bili u ropstvu sve do sredine 19. stoljeća. Međutim, ropstvo se može shvatiti kao želja vlaških i moldavskih elita da zadrže i kontroliraju Rome koji su u njihovim zemljama dominirali u mnogim granama obrtništva.
Povezanost ekonomske logike i etničkog čišćenja još se bolje vidi na primjeru Poljske. Poljska izdaje prvi zakon o protjerivanju Roma 1557. godine. Međutim, već početkom 17. stoljeća uvode se podzakoni prema kojima se od zakona o njihovom protjerivanju izuzima pokrajina Podlezija, gdje su dominirali kao kovači. Španjolska Suprotno današnjim predrasudama o beskorisnim i lijenim Romima, na jugoistoku Europe Romi su stoljećima zarađivali za kruh kroz svoja tradicionalna zanimanja poput obrtništva i glazbe je jedina zemlja u Zapadnoj Europi koja je Romima pružala izbor između asimilacije i emigracije, u svim ostalim zemljama protjerivanje je bilo bezuvjetno. Španjolska je i jedina zemlja Zapadne Europe u kojoj su dominirali u nekim produktivnim zanimanjima. Osim kao kovači, u Španjolskoj su bili poznati kao ugostitelji, a u Andaluziji su u 18. stoljeću dominirali kao mesari. Sredinom 18. stoljeća u Španjolskoj je organiziran lov na Rome u kojem ih je uhvaćeno i zatočeno oko deset tisuća. Međutim, Karlo III ih je 1763. godine morao osloboditi zbog pritisaka lokalnog stanovništva koje je ovisilo o uslugama romskih kovača. Španjolski kraljevi su u nekoliko navrata izjavili da njihove antiromske politike nemaju učinka jer uživaju zaštitu drugih moćnika. Primjerice, Karlo II u kraljevskoj poslanici iz 1695. tvrdi da su Romi još uvijek prisutni na njegovom teritoriju zbog “naklonosti, zaštite i pomoći koju im pružaju drugi društveni slojevi”. Pitanje je zašto bi netko štitio Rome. Odgovor je jednostavan. Bili su im od koristi.
Gospodarski i politički napredak dovode do promjene odnosa prema Romima i na Zapadu i na Istoku. Osnovna karakteristika antiromskih zakona u Zapadnoj Europi je da su bili vrlo okrutni, ali i neučinkoviti. Zbog nomadskog načina života bili su gotovo neuhvatljivi za tamošnje vlasti. Osim toga, često su obitavali u zabačenim i pograničnim područjima, te su na prve vijesti o progonima bježali u susjedne države. Tako Grellman u prvoj znanstvenoj studiji o Romima naglašava da su u Francuskoj i Njemačkoj malobrojni, s izuzetkom pograničnih područja s obje strane Rajne. Slično tomu, španjolski Romi su iskorištavali teritorijalnu podijeljenost Španjolske sve do sredine 17. stoljeća. Tadašnje države jednostavno nisu mogle uspostaviti vladavinu svojih zakona u zabačenim ruralnim sredinama. Primjerice, u Francuskoj sredinom 18. stoljeća ruralni policijski odredi broje svega 3 882 policajca, i to u odnosu na populaciju od preko 25 milijuna. U nekim slučajevima lokalne vlasti uopće nisu bile svjesne zakona koje vladari donose. Tako 1717. španjolski kralj izdaje naredbu da se svi Romi moraju preseliti u veće gradove. No, kada su u jednom selu upitali seoske vlasti zašto još uvijek obitavaju u njihovom selu, ispostavilo se da nitko od njih nije niti čuo za kraljevu naredbu.
Situacija se mijenja centralizacijom i modernizacijom državne uprave u 18. stoljeću, pojavom apsolutizma. Zbog novouspostavljene učinkovitosti državne uprave, Romi su gotovo u potpunosti protjerani iz nekih krajeva Europe, poput Nizozemske. Početkom 18. stoljeća Nizozemska organizira mnoge lovove na Rome, koji naglo prestaju 1728. godine. Mogući razlog naglog prestanka je i to da su Romi posve protjerani iz Nizozemske. Ovome ide u prilog i ponašanje Nizozemaca prema novom valu Roma, koji stiže u Nizozemsku iz Rumunjske u drugoj polovici 19. stoljeća. Naime, prema izvještajima svjedoka, ovi Romi su bili apsolutna senzacija i ljudi su bili spremni čekati u redu i platiti ulaznicu samo da vide ove čudne ljude, što upućuje na to da je Nizozemska prethodno “izgubila” svoje Rome. Slična situacija je bila i u Francuskoj. Čak se i u Diderovoj Enciklopediji napominje da su najstarije francuske romske skupine napustile Francusku.
U Habsburškoj monarhiji i Španjolskoj krajem 18. stoljeća počinje val prisilne asimilacije u duhu prosvjetiteljstva. Maria Terezija i Josip II provode prvi program prisilne asimilacije Roma u Mađarskoj. Cilj ovih programa je bila brisanje svih specifičnih karakteristika Roma – od njihovog načina života, zanimanja, pa čak i izgleda. Austrijski carevi su zabranili ime Rom i zamijenili ga s Novim Mađarima, kao i romsku narodnu nošnju. Međutim, najradikalnije reforme ticale su se obiteljskog života. Romima je zabranjen brak među sobom, a čak je i donesena odluka da se romsku djecu prisilno odvoji od njihovih roditelja i povjeri ne-romskim obiteljima. Kako bi se dovršila integracija te u potpunosti izbrisala bilo kakva razlika između Roma i ne-Roma, Beč je uveo ograničenja na tradicionalna romska zanimanja te naložio da svi Romi moraju izučiti zanat. Osobito je na udar došlo najprestižnije romsko zanimanje, a to je glazba, koja je u potpunosti zabranjena. Romi su dominirali mađarskom glazbenom scenom. Mađarska uzrečica kaže “nema zabave bez Cigana”. Najveći mađarski skladatelj Ferenc (Franz) Liszt je tvrdio da Romi predstavljaju dušu mađarske glazbe. Glazba ima posebno mjesto jer je bila jedino zanimanje koje je omogućavalo napredovanje u društvenoj ljestvici. Glazbenici Romi su uvijek bili na vrhu njihovog društvenog poretka. Mađarski feudalci su ih često uzimali pod svoju zaštitu, a bilo je slučajeva da su se čak ženili za mađarske barunice, grofice i princeze. S druge strane, fizički rad je značio održavanje statusa quo. Činjenica da fizički rad nije mogao osigurati napredak u društvu može biti važan element u objašnjavanju upitne predanosti radu kod suvremenih Roma.
Ove politike su završile potpunim neuspjehom zbog otpora lokalnog stanovništva. Primjerice, međuetnički brakovi nisu se ostvarili jer lokalno stanovništvo nije imalo interesa za brak s Romima. Još manji interes je bio za posvajanjem romske djece. Beč je donio i odluku o zabrani nomadizma i gradnji stalnih prebivališta. Međutim, lokalno stanovništvo nije Romima htjelo dati građevinski materijal za gradnju tih prebivališta. U konačnici, lokalni majstori nisu željeli uzimati Rome za šegrte. Stoga su ove politike uništile mogućnost zarađivanja za život vezana uz tradicionalni život Roma, bez da su stvorile nove mogućnosti. Manje radikalne, ali jednako neuspješne Prema nekim procjenama, od 28 500 hrvatskih Roma u Drugom svjetskom ratu je ubijeno čak 28 000 politike je provodio i španjolski kralj Karlo III.
Modernizacijski procesi u Vlaškoj i Moldaviji su doveli do ukidanja ropstva i kmetstva među Romima sredinom 19. stoljeća. Tamošnji vladari dugo su vremena lomili otpor feudalne aristokracije i Crkve, koji nisu željeli izgubiti nadzor nad Romima, koji su kao obrtnici pružali podršku lokalnim seljacima. Međutim, gospodarski napredak je imao i svoju negativnu stranu, prvenstveno jer je ugrožavao neka tradicionalna zanimanja. Mađarski popis Roma iz 1782. broji 1582 glazbenika i 5886 kovača, dok je prema popisu iz 1893. bilo 16 483 glazbenika i 12 372 kovača. Iako se broj i jednih i drugih povećao, krajem 19. stoljeća glazbenici postaju dominantno zanimanje, a kovači među Romima “izumiru” u međuratnom razdoblju. Industrijalizacija je uništila tradicionalna proizvodna zanimanja i svela Rome na zabavljače i prosjake. Drugim riječima, Romi postaju nepotrebni i u Istočnoj Europi, kao što su već dugo vremena bili nepotrebni u razvijenijoj Zapadnoj Europi, što svakako doprinosi razumijevanju uzroka genocida nad Romima u Drugom svjetskom ratu. Martin Bloch je nacističke namjere opravdavao naglašavajući da “Cigani ničime ne doprinose civilizaciji, nemaju povijest i ne rade ništa kako bi osvijestili problem svog opstanka”.
Iako je genocid osmišljen i započet na Zapadu, imao je mnogo gorljivih pobornika i na Istoku, uključujući i Hrvatsku. Prema nekim procjenama, od 28 500 hrvatskih Roma u Drugom svjetskom ratu je ubijeno čak 28 000. Prema nacističkoj ideologiji dvije grupe su žigosane kao rasno inferiorne i pogodne za eliminaciju, a to su Romi i Židovi. Međutim, ono što je manje poznato je da su planovi za likvidaciju Roma postojali puno prije onih za likvidaciju Židova. Osim toga, prema pravilima nacističke birokracije bio je potreban manji udio romske krvi kako bi se nekoga proglasilo Romom nego što je to bio slučaj sa Židovima. Prema procjenama Iana Hancocka, 20 000 Roma bi preživjelo ukoliko bi se na njih primjenjivala pravila koja su vrijedila za Židove. I dok je genocid nad Židovima nakon rata postao općepoznata, prihvaćena i osuđivana činjenica, genocid nad Romima uglavnom je (čast izuzecima)prešućen. Tako Romi nisu dobili svoje mjesto u Muzeju holokausta u Washingtonu, niti su dobili odštetu od njemačke vlade poput 750 milijuna dolara koliko su dobili Židovi. Njemački sudovi su presudili da su Romi bili ubijani jer su bili obilježeni kao kriminalci, Romi nisu dobili svoje mjesto u Muzeju holokausta u Washingtonu, niti su dobili odštetu od njemačke vlade poput 750 milijuna dolara koliko su dobili Židovi a ne kao pripadnici druge rase. Istina, bilo je i izuzetaka. U jednom slučaju je njemački sud majci ubijenog djeteta u Auschwitzu dodijelio 10 dolara odštete!
Položaj Roma u Istočnoj Europi poboljšava se dolaskom socijalizma na vlast. Socijalistički programi pune zaposlenosti, besplatnog školstva i zdravstva pridonijeli su znatnom poboljšanju životnog standarda Roma. Cilj socijalističkih politika je bila integracija Roma, ali uz gubitak identiteta. Iako su Romi zapošljavani u državnim poduzećima, industrijalizacija je u potpunosti dokrajčila tradicionalne zanate. U pedesetima SSSR, Čehoslovačka, Poljska i Mađarska zabranjuju nomadizam i prodaja konja (jedno od unosnijih romskih zanimanja). U šezdesetima i sedamdesetima to čine i Jugoslavija, Rumunjska i Albanija. Čehoslovačka je čak provodila programe prisilne sterilizacije kako bi se kontrolirao prirodni prirast Roma. Osim toga, socijalističke vlade odbijale su priznati Romima status nacionalne manjine. Do 1981. godine to su učinili samo Sovjetski Savez i Jugoslavija. Osim toga, socijalističke politike uvelike su doprinijele problemima Roma u tranzicijskom razdoblju. Naime, radna mjesta koja su popunjavali Romi (poput onih u teškoj industriji) ubrzano su nestajala s početkom tranzicije. Stoga se kao osnovna karakteristika Roma u današnjem dobu pojavljuje ovisnost o socijalnoj pomoći.
Tekst preuzet sa prijateljskog portala www.h-alter.org