“To nisu bile najzelenije igre, bile su to igre korporativnog greenwasha. Nisu to bile socijalno osjetljive igre – beskućništvo se utrostručilo jer su milijarde potrošene na autoceste i smještaje za bogataše. I ove su se igre odvijale na nezaposjednutim teritorijima gdje urođeničke zajednice nastavljaju biti na prvim linijama obrane zemlje od industrijske ekspanzije”, piše u pozivu na prosvjed u Vancouveru 28. veljače, na dan zatvaranja Olimpijskih igara.
“Igre gotove! Otpor živi!” bit će posljednji od niza prosvjednih skupova koji su održavani prije i za vrijeme ove sportske manifestacije. Glasovi koji su kritizirali Igre, u većini su medija, u šumu sportskih rezultata, i u krucijalnim pitanjima poput je li “Fak” naš ili slovenski i slično, “odjebane”.
“Želimo osigurati da javnost zna pravu tarmagedon priču. Priču punu toksičnih jezera, rastućih brojki oboljelih od raka, prekršenih dogovora, naftovoda i kršenja ljudskih prava”, rekao je Warner Naziel iz naroda Wet'suwet'en na protestnom maršu na dan otvaranja Igara. Govorio je o takozvanim „tar sands” (otud tarmagedon) ili naftnim pijescima. To je nafta pomiješana s pijeskom, a u Kanadi takvo tlo zahvaća ogromno područje, veće od cijele Hrvatske, 54 tisuće kvadratne milje, u susjedstvu Olimpijskih igara, u Alberti.
Na djelu je neviđena devastacija ekstraktivne industrije na koju su tijekom cijelih Igara upozoravale razne grupe, od Urođeničke okolišne mreže do Sierra Cluba koji je pokrenuo cijelu kampanju “Voli zimu, mrzi naftne pijeske”. Zbog istih je Kanadi, sjetit će se neki, dodijeljivana, „Fosil dana” antinagrada u Kopenhagenu gotovo svaki dan, a s Hrvatskom je drugoga dana podijelila prvo mjesto. Nekada je iskorištavanje pijesaka bilo neisplativo, ali s razvojem tehnologije i porasta cijene nafte na svjetskom tržištu postalo je vrlo unosno. Postupak kojim se nafta crpi je vrlo destruktivan prema okolišu, čitava se površina praktički kuha, a razina kanadskih emisija stakleničkih plinova otišla je u nebo zbog čega su u Kopenhagenu i tražili da im se godina izračuna za Kyoto protokol pomakne s 1990. u treće tisućljeće.
Kanada je tako povećala svoj udio u doprinosu globalnom zatopljenju umjesto da ga kao potpisnica Kyota smanji. Naomi Klein nazvala je tada svoju zemlju „najvećim klimatskim kriminalcem”, a zemlja poznata po svojim zimama bit će zapamćena kao prvi domaćin Zimskih olimpijskih igara koja je snijeg morala dopremiti helikopterima.
Čak su se i neki sportaši uključili u ekološku kampanju kao bivši Olimpijac i NHL hokejaš Mike Richter koji je upozorio da “nema ozbiljne borbe s klimatskim zatopljenjem dok gorivo dobivamo iz najprljavijeg izvora, a ako ne uspijemo u toj borbi to bi mogao biti kraj zime kakvu poznajemo”. Kraj zime, pa onda i zimske Olimpijade.
Apsurdno je da se jedna zemlja u isto vrijeme hvali zimom i ulaže ogroman novac u zimske sportove, a s druge pokušava skuhati planetu, međutim, Olimpijske igre općenito prati i niz drugih, ne nužno pozitivnih, posljedica. Prema izvješću „Fair Play za stanarska prava” iz 2007., od osamdesetih godina, Olimpijske su igre izazvale raseljavanje dva milijuna ljudi. U Seoulu je 1988. raseljeno 750 tisuća siromašnih, u Atlanti 1996. trideset tisuća, a u Pekingu 2008. čak 1,5 milijuna.
U Vancouveru je, od dobivanja domaćinstva, broj beskućnika narastao za 150 posto. Raseljavanje, ipak, nije posljedica samo Olimpijskih igara već i mnogih drugih velikih skupova ljudi. Čak i zbog događaja kao što je Svjetski socijalni forum u brazilskom Belemu prošle godine, čija bi ideja trebala biti promocija socijalnih prava, gradske su vlasti uklonile ilegalne potleušice koje su desetljećima stajale na istom mjestu i bile jedini dom za mnoge.
Olimpijske igre, također, pretvaraju grad u policijsku državu. Ali opet ni to nije posljedica samo Olimpijade. Sjetimo se samo posljednje policijske države u Kopenhagenu za vrijeme UN-ovog klimatskog skupa.
Igre dovode do porasta prostitucije i traffickinga. Raste i javni dug i korupcija. Među zamjerkama koje navodi anti-olimpijski pokret je i ta da su mnogi korporativni sponzori odgovorni za kršenje ljudskih prava i uništavanje okoliša- McDonalds, Coca-Cola, Petro-Canada, TransCanada, Dow, Teck Cominco, dok su drugi veliki proizvođači oružja, kao General Electric i General Motors. Petro-Canada je uz to upleten u priču o iskorištavanju naftnih pijesaka, najprljavijeg izvora energije na svijetu.
Konkretne posljedice ove demonstracije sportskih vještina u Kanadi ovih dana su i desetine tisuća posjećenih stabala i razneseni dijelovi planina za olimpijska borilišta u dolini Callaghan i proširenje autoceste Sea-to-Sky. Zbog gubitka staništa rekordan broj medvjeda pogiba na toj autocesti, a milijuni lososa uginuli su u rijeci Fraser zbog vađenja šljunka miniranjem za potrebe gradnje.
Ni sama skijališta nisu nevina priča. Gradnja svakog skijališta, kao što znamo iz primjera golf terena u nas, nosi sa sobom i veliku izgrađenost u smislu smještajnih objekata, pratećih sadržaja i slično. Uz to, većina tih „novoizgrađenih objekata”, sagrađena je na zemlji koja pripada urođeničkim narodima jer je Britanska Kolumbija, još uvijek, velikim dijelom nezaposjednuti indijanski teritorij.
Međutim, borbe između urođenika, ekstraktivnih industrija i drugih „razvojnih projekata” i kanadske države su brojna, i nisu vezana samo uz Igre. Ekstraktivne industrije su velika prijetnja svjetskom okolišu i prijetnja opstanku izvornih naroda i na drugim kontinentima. Na primjer, polovica urođeničke zemlje u Peruu je pod koncesijama za naftu i plin. Ono što je preostalo, od onoga što je civilizacija označila kao vrijedno, skriva se još samo pod prašumom ili indijanskom zemljom.
Međutim, i ljetna Olimpijada, održana u Kini, uključivala je mnoge kontroverze. Treba li zemlja koja krši ljudska prava biti domaćin Olimpijskih igara? Da li su to igre velikih ideala ili ne? “Olimpijske su igre arhaična europska tradicija koja je postala globalni fenomen zbog ekspanzije zapadne civilizacije kroz kolonijalizam i imperijalizam”, jedan je od ponuđenih razloga otpora na stranici www.no2010.com.
A da se domaćin i bira po etičkom kriteriju, koja bi zemlja zaslužila biti domaćin? Koja je to zemlja na planeti koja ne uništava prirodu, ne krši ljudska prava, ne živi na račun drugih? Već je sam proces biranja domaćina, zapravo, isključujući jer male zemlje i zemlje u razvoju, ionako, nisu kandidati, bez dostupnog ogromnog fonda javnog novca i organizacijskih kapaciteta.
Nisam pozorno pratila sportski dio Igara, ali oni djelići informacija koji su se probijali kroz internet portale su bili, zapravo, neetični, kršeći pravila novinarske etike. Ni Indijanci ni sportaši sami, nisu zauzeli više prostora od naslova poput „pogledajte stravičan pad ovoga ili onoga”. Već prvog dana Igara gruzijski se sanjkaš ubio- radosti li za povećanje čitanosti. Je li to sport ili su gladijatorske borbe preseljene iz rimske arene u cyberspace? Svijet je globalno selo. Narodu ponestaje kruha, al’ su igre zato sve krvavije. A Indijanci su ionako davno izgubili.
Preuzeto sa prijateljskog portala www.h-alter.org