Interesantna je i zbog toga što je oduvijek bila sjedište džinova i patuljaka, okrutnih gusara čuvenijih po ulozi vladara mora, i među svim tim, sjedište malog broja ljudi. Međutim, mnogima je daleko poznatija po svom prirodnom izgledu koji se uvijek uzima kao jedinstven primjer u udžbenicima geografije – sjetite se samo kad ste spominjali fjordove. Njen značaj ne umanjuje ni blizina Sjevernog pola, štaviše, možda je baš zbog toga nekima naročito privlačna. U svakom slučaju, sve asocijacije u vezi s Norveškom zaslužuju više pažnje, pa zato krenimo redom putujući zajedno kroz ovu, za mnoge još uvijek nepoznatu, pa možda stoga, vječito hladnu i nepristupačnu zemlju. Ali, u ono rijetko i toliko voljeno godišnje doba – ljeto, ako ono uopšte može tako da se nazove.
I, naravno, oslobodite se svih dosadašnjih predrasuda o ovoj Skandinavskoj zemlji, jer ona to zaslužuje, kao i sve drugo uostalom.
Ovog puta ću izbjeći činjenice vezane za istoriju, ne zbog toga što ova nije bogata poput naše, što je opet ne čini nimalo inferiornijom u poređenju s bilo kim drugim (uostalom, nama je to bar savršeno jasno) nego iz prostog razloga što Norveška danas ima toliko toga vrijednog pomena. Neću vas zamarati njenom privrednom razvijenošću ni ekonomskim blagostanjem, niti visokim standardom življenja, ne što bih time možda potcijenila nečije znanje iz opšte kulture, nego jednostavno zbog toga što ne želim da vam dajem razloge zbog kojih ćete se po ko zna koji put zapitati šta vi radite ovdje. U cilju mi je da vam i pored što vjernijeg predstavljanja ove zaista bogate zemlje i samim tim neosporno veoma bogatog društva u cjelini ponudim više onih zbog kojih ćete se uvjeriti u sreću što živite baš ovdje. Ne znam koliko ću uspjeti u tome, ali vrijedi pokušati, možda se neko i predomisli, i čvrsto odluči ostati ovdje. No, vratimo se temi…
Teško je opisati zemlju u kojoj je čovjek proveo dosta vremena da upozna različite sfere života, gotovo sve sektore društva i uostalom mnogo toga što čini jednu zemlju. Stoga ću se pridržavati onoga što su me mnogi ljudi pitali po povratku, a tiče se ekonimije. Budući da će ovo čitati pretežno studenti (?), odmah da znate, čak i u slučaju da ste u bliskoj vezi s onim slojem našeg društva koji u svom nazivu sadrži i pridjev politički, zaboravite na rasipanje. Da ne spominjem pripadnike ostalih kategorija. I, ne zaboravite, u Norveškoj je sve, ali baš sve skupo, čak vam ne preporučujem ni da idete ukoliko nećete biti te sreće da vam to sve organizuju Norvežani koji će vam pored putnih obezbijediti i ostale neophodne troškove. Ako slučajno ne znate, valuta u opticaju je kruna, a odnos sa markom iznosi 1 : 4.
Kad već spomenuh glavni grad, red je reći nešto više i o njemu. “Oslo je sav talasast i neravan, pun strmenitih ulica, izdignutih zgrada, raznih bizarnih slika. Moderan, uredan, strogo evropski uređen”. Oslo je norveška metropola, mada ne ona u američkom smislu, sa mnogo nebodera, ali je svakako jedna sa rijetkom arhitekturom koje, usput rečeno, i nema nigdje do u Norveškoj. Grad koji je velik, a u kojem ne možete zalutati pogotovo ne izgubiti se iako ste prvi put u njemu (ovdje veliku ulogu igra poznata norveška organizovanost), grad u kojem ćete sresti toliko mnogo različitih ljudi. Oslo ćete zavoljeti odmah, a pamtićete ga čitav život, što opet nije fraza nego činjenica, baš zbog toga što je toliko skroman, jednostavan i nenametljiv u svojoj ljepoti. Kraljevski dvor, park nagih statua, luka, autobuska stanica, aerodrom, pab, stadion ili bilo šta u Oslu je priča za sebe i to veoma opširna.
Da je sva Norveška ovakava svjedoči i gradić poznat po zimskim olimpijskim igrama, Lilehamer.Gradić kakav se samo sanjati može. Slike koje smo zamišljali pretežno kad smo bili djeca kad bismo slušali živopisne bajke, zapravo postoje u stvarnosti. I to upravo u Lilehameru, ali i u drugim mjestima Norveške. Preslatke kućice u svim neupadljivim bojama, cvjetna dvorišta, čistoća, sklad, urednost u svemu. Čak i groblje koje se nalazi u samom centru uređeno je poput najljepšeg parka kojim se ljudi sasvim normalno šetaju, i to najčešće veliki broj vitalnih penzionera sa svojim ljubimcem na lancu. Pa ipak, ovdje je tako očigledan nedostatak ljudi. Koliko god postoji sve, toliko nema ljudi, pogotovo ne djece, omladine, živosti.
Nema tog perfekcioniste koji će ostati ravnodušan u Norveškoj, makar ne pred njenom prirodnom ljepotom. “Na kamenu je sav život Norveške, sav njen karakter, sva njena nesreća. U vodama je sva njena lepota. U šumama njena mašta. Norveška je zemlja crnih stena i nemih voda, zemlja večite gladi za suncem i čežnje za čovekom, za prolaznikom. Nešto mrtvo, kosturasto i davno pokojno predstavljaju one gorostasne kristalinske stene koje niti imaju život niti daju život, koje su nekad fantastične, nekad strašne terase golemih struktura bez imena i bez cilja. Doduše uvek dostojanstveni, ponositi arhitektonski oblici. Razjedeni i razglodani delovi norveškog trupa, sa silesijom ostrvaca, zemljeuza, školja, grebena, zglobova, patrljaka, to su razgolićeni i na osetljivu stranu okrenuti živci te zemlje. To je prostran, sočan cvetni pašnjak, ispresecan romantičnim jezerima, i šumama, gde je sve što je zeleno zelenije no igde na svetu, i sve što je šareno šarenije no igde na svetu. Nečega rajski mirnog i nevinog je bilo na tom mestu, posmatrač se oseti nedostojnim i krivim, kao uvek pred veličanstvom prirode i umetnosti. Nigde se tako kao u Norveškoj priroda ne oseća – da je možda samo u surovosti večnost. Svi predmeti stoje u nasilnom položaju, imaju krivu osovinu i ne poznaju onu sigurnu simetriju krajeva gde je desno i levo svejedno, gde su istok i zapad blagoslovene strane sveta”, kad je još Isidora Sekulić pisala o Norveškoj ovako. Da, činjenica je da stijene i vode govore u Norveškoj, baš kao i ljudi, i džinovi iz njihove drevne mitologije nisu tek tako izmišljeni. Visoke planine na kojima se smjenjuju gotovo sva godišnja doba, žubor vode zagonetnog porijekla, drveće i stijene nepravilnih oblika, istovremeno pitoma i divlja atmosfera nacionalnog parka, besprijekorno čisto, nebeski plavo jezero – sve su to živa bića koja tužno pričaju svoju priču punu usamljenosti i čežnje za čovjekom. Biljne i životinjske vrste koje ćete sresti na svom dugom putu samo će vas još više oduševiti i svakako iznenaditi zbog svog mirnog i ozbiljnog prisustva.
Inače, Norvežani su poznati entuzijasti u druženju sa prirodom, ali i mazohisti, jer uživaju u fizičkom bolu prouzrokovanom od dužih ili kraćih šetnji, što je zapravo pravo planinarenje, nepoznato, naporno i čak rizično, ali svakako i jedno nezaboravno iskustvo.
Norvežani su jako ozbiljna i stroga nacija, brižljivo zaposlena, bukvalno organizovana. Veoma disciplinovani, uvijek poslušni Norvežani toliko poštuju vremensku ograničenost da to skoro prelazi u bolest. Naime, ako jednom odluče da će nešto završiti do određenog vremena, toliko čvrsto će se držati toga da uopšte nije bitno da li će to stvarno završiti. Kad dođe očekivano vrijeme, oni prestaju sa radom taman da je ovaj postao najinteresantniji, najvažniji, ili najproduktivniji. Pa i pored te izražene nefleksibilnosti, iznenađuje njihova ekspeditivnost i naravno pretjerana odgovornost. No, organizovanost u smislu time limit je ipak na prvom mjestu i nemojte se naći uvrijeđenim kad vas upravo zbog toga zaborave negdje na kraju svijeta i prepuste na milost i nemilost ćudljivoj prirodi. Istog trenutka kad pomislite da je to iskušavanje vaše snalažljivosti, prevarili ste se, jer će vam se oni potom bezgranično izvinjavati i biti spremni na svaku uslugu. Norvežani su odmjereni i proračunati u svemu.
Što se tiče samog fizičkog izgleda karakteristična je prirodno svijetla boja kože, kose i očiju, ali je i izražen veliki broj crvenokosih ljudi. Viđeni su čak i crni, ali mnogo rijeđe. Dakle, fiziči izgledaju dosta nježno, i pored njihove čvrste građe, čak nestabilno. Međutim, oni su zapravo poprilično elastični i začuđujuće izdržljivi, mada se nekad čine odveć krhko. Ono što je naročito zanimljivo- gotovo svi imaju neki naivan izraz lica, a i pored sve njihove zatvorenosti ipak su osjetljivi, pogotovo kad se približava kraj vašeg boravka u njihovoj zemlji. Tad do izražaja dolazi sva ona toliko skrivana ranjivost. “Inače, Norvežanin se čudi gostu i dugo ne veruje da se gost raduje što je došao u Norvešku u posetu. Sa kratkim osmehom, sa malo reči, sa zbunjenim pokretom dočekuje Norvežanin stranca, kao da hoće da se izvini što mu je zemlja tako tvrda, tako ćutljiva, dosta nepristupačna”. Uz sve to oni su tako očigledno nespretni u svom gostoprimstvu koje im ipak nije urođeno, ali ne možete da ne primjetite tu ljubaznost, naizgled izvještačenu, ali ipak iskrenu. Naime, postoji određena distanca, strah od krajnje otvorenosti i naravno od fizičkog kontakta, zapravo i najprirodnijeg, ljekovitog dodira. Biće da je to posljedica izraženog nedostatka komunikacije. Ne poznaju Norvežani toplinu temperamenta. Interesantna je i ta Norveška mirnoća i kontrolisanost u ophođenju i uopšte cjelokupnom ponašanju. “No, sva ta pitomost ima čudnu neku ukočenu mirnoću indiferentnu mirnoću, bez prostodušnosti, humora ili nestašluka. Niti se vide raskalašni i mazni gestovi i oblici naše prirode koja grca u suncu i do srži u kostima i u stablima se prožima svetlošću i toplotom, niti se vide očajne i prkosne poze i namrštenosti pravog severa koji u sumraku živi i često se i gladan i hladan bije i bori. Bez temperamenta raste i zre voće, i bez fiziognomije stoje drveta i šume. Kao da preko noć nešto dođe, i bez strasti, bez naročite radosti ili bola čupne biljčicu i drvce iz zemlje, i kad svane sutradan, sve je opet u starom jučerašnjem i prekjučerašnjem štimungu, samo što je za dan starije i za dlaku uzrasnije”. Inače, zadivljuje činjenica da je ljudska svijest na tako zavidnom nivou da je to gotovo neopisivo. Sve ono što nazivamo kulturom življenja je svojstveno gotovo svima, i izgleda da je to urođena sposobnost koja se stiče, a ne uči. Bilo da je riječ o visokoj ekološkoj svijesti zdravog urbanog življenja, zdravstvenoj, saobraćajnoj, ili kulturi izražavanja (izostavljajući druge itekako značajne komponente ovog širokog, za nas i dalje pojma). Izgleda da im samo možemo pozavidjeti na tome, jer mi obično ne želimo da se ugledamo ni na koga, pa čak i kad smo svjesni ispravnosti i značaja onoga što bismo mogli prihvatiti. 
Ono što je mnogo bitno, ili makar nama interesantno jeste da mladim ljudima u Norveškoj ništa ne nedostaje, pa su oni i pored toga nezadovoljni što potvrđuje njihova slabost koja se ogleda vikendom. Omladinu nećete sresti radnim danima da se provodi i izlazi, jedino vikendom za koji ona izgleda živi, a sa životnim motom : napiti se i ne znati za sebe, jer ta privilegija im je dozvoljena samo subotom, pa što je onda ne iskoristiti. To bi onda bio vrhunac njihovog provoda na čemu bi se isti završavao i to još vrlo rano poslije ponoći. I onda bi živjeli za sljedeći vikend. To važi i za one koji niti studiraju niti rade nego žive kao paraziti države koja im velikodušno, redovno i dosta brižljivo dodjeljuje pomoć. Ali, ne pomoć u smislu namirivanja osnovnih životnih potreba, nego malo prikladniju ili bolje rečeno jednu zaista pristojnu sumu da ne kažem i previsoku za nekog besposlenog i neambicioznog u najljepšim godinama života. Poroci u Norveškoj nisu vidljivi, makar ne golim okom, ali su zato dosta rasprostranjene pojave koje smo i mi već prestali smatrati nastranostima ?!?
Hrana u Norveškoj i nije baš za pohvalu, možda zbog toga što smo mi ipak naučili na nešto sasvim drugo, kako mi to nazivamo “na nešto konkretno”. Kao prvo, Norvežani žive od suve hrane, a i jedu jako malo, svega dva puta dnevno. Ne znaju šta je kašika, što će reći da ne jedu ništa kuhano. To vam je odmah pola jelovnika manje. Inače, mnogo miješaju ukuse, ono što mi zovemo slatko, slano, kiselo, ljuto kod njih ne zaslužuje takve termine. Masno pogotovo, jer to uopšte ne postoji. Dobro što oni hranu ne pripremaju u skladu sa normama, ali i svi pokušaji začina za goste iz drugih krajeva svijeta su krajnje neuspješni. Da ne spominjem sve one silne improvizacije slatkiša za koje im nijedan sladokusac nikad ne bi oprostio, pa čak i slane bonbone. Najveće razočarenje su doživjele kafedžije, pogotovo one koje ne mogu započeti dan bez pristojne količine omiljenog napitka.
Sad nešto iz kulturne zaostavštine ove zemlje. Naime, Norveška tradicija je usko vezana za folklor, doduše uprošćen, ali i simpatičan. Narodna nošnja je dosta bogata i na njoj preovlađuje, naravno, crvena boja. Ono što je karakteristično za Norvešku je fiski puding i nedefinisano alkoholno piće, i iako je to neki standardni protokol tradicije, najtopliji savjet je da ga izbjegnete kako god znate. I vjerujte mi na riječ da nećete ništa izgubiti u životu ako ne saznate ukus ribljeg želea pogotovo nakon što osjetite njegov miris. Što se tiče vrućeg crnog vina koje se služi nešto kasnije, kad se oporavite od prvog utiska, svesrdno ga prihvatite. Inače, ono se pije sa bademom i grožđicama.
Ono što ćete svakako naučiti u Norveškoj jesu sljedeće priče, ponosi svakog Norvežanina, najdraži dijelovi istorijske baštine. Vjerovatno ste svi već čuli za Vikinge, ali nije na odmet podsjetiti se: Vikinzi su u inostranstvu poznati kao okrutni gusari. Kod kuće oni su živjeli u dobro organizovanom društvu zasnovanom na zakonu, ali mnoga oružja pronađena u njihovim grobovima svjedoče i o nasilju kod kuće. Vikinzi su, takođe, bili pjesnici i umjetnici. Svojim brodovima su otkrivali nepoznata mora, i naselili nove zemlje. Iako su bili izdjeljeni u tri klase, porodica im je bila na prvom mjestu. Vjerovali su u natprirodna bića, zamišljali su svoje bogove u ljudskom obliku sa ljudskim osobinama i kvalitetima. Uz sve to, i u njihovo doba homoseksualizam je bio sasvim normalna pojava. Ovo je, naravno, samo neophodno predznanje ukoliko želite da izbjegnete detaljnije, neiscrpne besjede o ovim junacima.
Kad je riječ o čudnim stvorenjima, stanovnicima planina, trolovima, svi će vam reći gotovo isto: neki trolovi su bili džinovi, a drugi patuljci. Svi su imali dug, iskrivljen nos, četiri prsta na svakoj nozi, i većina je imala čupav rep. Neki su imali jedno oko u sredini čela, dok su drugi imali dvije ili tri glave. Trolovi su bili noćna stvorenja, i s dodirom sunčeve svjetlosti bi se pretvorila u stijene. Oni su živjeli i stotinama godina. Mnogi su bili dlakavi i izgledali su strašno, ali većinom su bili dobronamjerni i naivni. Pa ipak, ljutnja trolova je bila neograničena. Od velike važnosti je bilo održati dobre odnose sa njima koji su zauzvrat bili nagrađeni. Pa ipak, dobronamjeran savjet svih Norvežana bi bio taj: Sljedeći put kada pođete u šume ili planine, znajte da oni ne misle da vam nanesu zlo. Ali, budite svjesni. U sitne sate više niste sami… tada ste tu vi… i trolovi. Ako ste spremni da slušate bezgranične verzije storija o ovim likovima, pripremite se za izazov do iznemoglosti.
Ono što možda neće zanimati sve vas, navedeno je pred sam kraj ovog teksta, kao neke dodatne background informacije. Norveška je ustavna monarhija što znači da zakonodavna vlast pripada parlamentu, koji sačinjava 165 poslanika, biranih na 4 godine, neposredno, po načelu proporcionalnosti. Na zakonodavne projekte kralju pripada pravo suspenzivnog veta. Kralj je šef države i izvršne vlasti, koju vrši preko kabineta ministara, nazvanog Državno vijeće, na čelu sa premijerom koji formalno imenuje vladu dok je stvarno formira vođa stranke, koja je na izborima dobila većinu u parlamentu. Za ministre se traži da su navršili 30 godina života i da pripadaju službenoj evangeličko-luteranskoj crkvi. Ono prema čemu smo mi svi više ili manje skeptični, a što se naziva demokratija, u Norveškoj je sasvim normalan, sastavni dio i to ne samo državnog uređenja. Činjenica da koliko god mi izbjegavamo ovaj termin u našoj upotrebi, za Norvešku ne postoji adekvatniji.
Ljubitelji vremenske prognoze vjerovatno su čuli za polarnu noć, ali za one koji nisu: noć u Norveškoj ne postoji, makar ne ljeti, stoga nema spavanja. Tačnije postoje neka neznatna dva sata blagog sutona, što opet nije ništa ako se uzme u obzir da je preostalim dijelom dana pretežno oblačno, pa to dođe gotovo isto. Prosječna temperatura u ovo doba godine je 20 stepeni, a sunce je misaona imenica. Pa ipak, ovaj kratkotrajni period je najomiljeniji među stanovništvom.
I još neke zanimljivosti za sam kraj bi bile da Norveška broji oko 4,5 miliona stanovnika, ali nepravilno raspoređenih.
Prva je u svijetu u kitolovu. Uspješna u zimskim sportovima. Prepoznatljiv znak ove zemlje je i zaštićena životinja los, koju možete ponijeti kao suvenir, naravno ne živu. I nikako nemojte dozvoliti da vam se desi kao nekim Norvežanima da niste čuli za narod koji oduvijek živi u polarnim oblastima Skandinavskih zemalja i Rusije, a čije je ime Sami. Ili da ne znate ko je Nansen (koji je, između ostalog značajan po tome što je pokušao na skijama da dođe do Sjevernog pola, kao i po čuvenom, toliko cijenjenom međunarodnom pasošu).
Ako sam zaboravila neke baš vama dragocjene pojedinosti, ili ako sam pretjerala sa nekim opet vama nebitnim sitnicama, izvinjavam se. Ali, nije lako, zaista.