Za sada su, koliko se zna, utemeljene grupe koje uključuju vojnike iz Francuske i Belgije, te Nizozemske, Finske i Njemačke, a svakako najzanimljivija bit će balkanska taktička grupa, vojna formacija koja bi uključivala između hiljadu i hiljadu i pol vojnika – otprilike dakle jedna pristojna brigada. Kako je, naime, potvrđeno u sjedištu NATO-a, grupa koja bi pokrivala jugoistok Europe bi bila ustrojena po nacionalnom ključu, sastavljena od vojnika iz – Hrvatske, BiH, Srbije, Crne Gore i Makedonije.
Ne znam kako su NATO-ovi stratezi zamislili osnivanje te taktičke grupe, ali ja već imam neke zamisli.
Za početak, treba odabrati zgodno mjesto, dalje od velikih gradova, na nekom teže pristupačnom mjestu, najbolje brdsko-planinskom i šumovitom, a zbog lakše komunikacije da bude u geografskoj sredini zapadnog Balkana. Ima takvo jedno mjesto u Bosni i Hercegovini i zove se Rudo. Ja sam zamislio da Jaap de Hoop Scheffer – vrhovni komandant Narodno-oslobodilačke teritorijalne obrane, skraćeno NATO-a – u Rudom postroji borce iz Hrvatske, BiH, Srbije, Crne Gore i Makedonije, i imenuje komandanta i političkog komesara taktičke grupe. Ako su živi, to bi mogli biti, šta ja znam, general Koča Filipović i narodni heroj Filip Kljajić Fića. Imam i odlično ime za tu taktičku grupu: Prva proleterska brigada. Ako bi sve išlo po planu, ta bi formacija za par godina prerasla u modernu i efikasnu vojsku koja bi brinula o sigurnosti jugoistočne Europe, budna i spremna ukoliko bi nas napala, recimo, nizozemsko-njemačka taktička grupa. Zvala bi se, naravno, Jugoistočna narodna armija.
Primijetili ste, međutim, da u balkanskoj taktičkoj grupi od svih država nastalih raspadom Jugoslavije nema samo vojnika iz Slovenije i Kosova. Ne znam čiji je to previd, ali Jugoistočna narodna armija, ako se mene pita, nezamisliva je bez kosovskih Albanaca i Slovenaca. Kakvo će to biti postrojavanje u Rudom ako ne bude na jednom kraju pet-šest Albanaca, a na drugom pet-šest Slovenaca, odvojenih od ostalih iz stroja, kako se među sobom nešto došaptavaju na nekim nerazumljivim jezicima? Koga će maltretirati NATO-vi desetari i vodnici, koga će politički komesar Filip Kljajić Fića pozvati na raport kad na zgradi štaba taktičke grupe osvane grafit “Slovenija, moja dežela”, ili “Kosovo Republika”?
Tko će – recite pravo – ranim jutrom pukovniku donijeti drva i potpaliti peć ako ne bude u taktičkoj grupi onog malog Albanca iz Mitrovice, što je pet godina molio NATO da ga primi u vojsku kako bi obitelji prištedio jedna usta manje? Tko će u pukovnikovoj vikendici na Igmanu uvesti struju ako ne bude pri štabu onoga Boštjana, mladog inženjera iz Maribora, jadnika koga je Jugoistočna taktička grupa podigla nakon fakulteta, pa ga sad u vojsci zajebava svaki stariji vodnik iz Novog Pazara?
Kakva će to biti vojska bez Albanaca i Slovenaca? Ako ne bude u kasarni nijednog Slovenca, tko će za vrijeme poslijepodnevnog odmora usred pjesme prekinuti Seku Aleksić i pustiti preko razglasa Laibach? Ne bude li Albanaca u balkanskoj taktičkoj grupi, tko će ujutro zalijevati one raskošne pukovnikove perunike u parku ispred štaba?
Stajat će tako hiljadu i pol vojnika postrojenih na pisti kasarne, odsvirat će sa razglasa “Druže NATO, mi ti se kunemo”, brkati pukovnik NATO-a iz Čačka strogim će pogledom preletjeti preko preplašenih klinaca i održati govor o tome kako trebamo raditi kao da će stotinu godina biti mir, a biti spremni kao da će sutra biti rat u Afganistanu. Onda će nakon jutarnjeg gulaša major Milutinović prozvati dvadeset Albanaca iz brigade da u sklopu NATO-ove taktičke vježbe “Igmanski marš” iskopaju temelje za pukovnikovu vikendicu na Igmanu, pa će se ispostaviti da nema u brigadi nijedan Albanac. Onda će major na Igman povesti motoriziranu četu, pa će se ispostaviti da od četiri “pinzgauera” i “tamića” tri ne rade. Onda će major izvan sebe od bijesa pozvati onog inženjera Slovenca, Boštjana ili kako se već zove, da popravi kamione, pa će mu potporučnik Stevanović došapnuti da nema u brigadi nijedan Boštjan, ni Franci, ni Borut, i uopće da nema nijednog jedinog Slovenca.
“Prokleti dezerteri!”, odbrusit će major. “Nisu dezerteri”, objasnit će bojažljivo potporučnik, “Slovenci su vam sad u austrijsko-talijanskoj taktičkoj grupi.”
I tako će propasti JNA.
Vjerujte, ne bih se ja pouzdao u tu vojsku. Da nas sutra napadne ta bijedna austrijsko-talijansko-slovenska taktička grupa, za tri dana bi pregazila cijelu regiju. Dok pukovnik Milutinović bude našao nekoga da popravi poljski telefon, već će Slovenci biti u Beogradu, a Janša će sa Ciganima jodlati u Klubu književnika.
Ne znam, rekoh, čija je ideja bila da jugoslavensku taktičku grupu formira bez Slovenaca i kosovskih Albanaca, ali ako mene pitate, nije to slučajno. Imaju generali iz Bruxellesa nekakav plan. I da sad u NATO-ovoj taktičkoj grupi ima Slovenaca, barem jedan zastavnik da je iz Slovenije, pa da taj strogo povjerljivi dokument iznese iz štaba europskog krila NATO-a u Bruxellesu i preda ga nekom novinaru, recimo iz Mladine, znali bismo kakav to plan kuju brkati NATO-vi generali. Ovako, nema Slovenaca niti da NATO-u za proslavu rođendana Jaapa de Hoopa podvale nacistički plakat, nema Albanaca da za skorašnji Dan mladosti u onom parkiću u kasarni, uz pukovnikove perunike, od kamenja slože portret generalnog tajnika NATO-a, a od crvenih ruža da ispišu “Živela Jugoistočna narodna armija, živeo vrhovni komandant Jaap de Hoop Tito!”.