Naravno, E.T. će još dugo vremena biti božićni favorit koji će opsjedati male ekrane na onom biciklu kojim je, sa sve mjesecom kao scenografijom, dostigao bezvremenost, ali šta će doista ostati od ovog režisera čije je ime postalo sinonim njegove profesije? Prilično je nesigurno i opasno izigravati Nostardamusa ili, u manju ruku, baba vračare. Ipak, pokušaću odgovoriti. Ostaće ime na poleđini kutije video kaseta koje će se uzimati u trenucima spoznaje da bi bio red da provedete par bajkovitih trenutaka sa vašim najbližim.
Spielberg i jeste sinonim sigurne zabave, zabave koje će uredno paziti na svoj cenzorski predikat i u kojoj će se vidjeti svaki dolar (enormno visokog) budžeta. Dvoboj, Ajkule, Bliski susreti treće vrste, trilogija o Indijiani Džonsu i E.T. svakako nisu remek-djela (s izuzetkom Dvoboja i Ajkula), ali su pronikli u srž riječi entertaiment. Iz ugla vremenskog perioda prije ‘85 Spielberg je bio obećavajući, iskonski žanrovski režiser, u djetijstvu omađijan srebrnim platnom, koji se mogao mjeriti i sa učenicim velikog Rogera Cormana. Njegov tadašnji autorski korpus jeste proizveo termin blockbuster i jeste posredno uticao na formu visokobudžetnih filmova u skorije vrijeme (Dan nezavisnosti, između ostalog), ali to nije ništa loše u krajnjem slučaju.
Neki su odrasli
Da je tada nastavio stvaralačkom linijom koju je započeo, on nikada ne bi postao jedan od mnogima najomraženijh autora. Ali tada je došla prokleta 1985. godina. Zemljotresi su tih godina potresali američku filmsku stavarnost. De Palma se batalio Hitchcocka Licem sa ožiljkom i počeo istraživati samog sebe. Lucas je režiju drugog dijela najunosnijeg serijala svih vremena prepustio nepoznatom Irvinu Kershneru i povukao se u tihu rezignaciju gotovo dvadeset godina (nakon gledanja Fanotmske prijetnje pomislio sam da bi bilo bolje da se iz nje nije ni vraćao). Coppola gotovo umire nakon Pegy Sue se udala (gotovo; ipak je fantazmični Drakula jedan od najznačajnih horora 90-ih, iako ni najmanje ne liči na Coppolu). Milius Crvenom zorom udara američki liberalizam u stomak, sahranjujući time prethodni uspjeh Konana, spavši na TV produkciju. Ostaju Spielberg i Scorsese. Potonji zadržava titulu najznačajnijeg modernog režisera.
Spielberg te 1985. snima Boju purpura, ekranizaciju romana Alice Walker. Tada počinje druga, obimnija i u svakom slučaju pogubna faza.
Pasivno usvojenim liberalizmom on je pokušao razriješiti se kompleksa, očajnički tražeći zvanično priznanje. Druge osobe kod kojih je primjećeno postojanje ovog kompleksa redom su superiorni režiseri razočarani sostvenom žanrovskom pozicijom koji ih, nažalost, ukopava u očima kratkovidih američkih kritičara (Ebert će, kao paradigmatičan primjer, uskoro početi ocjenjivati filmove u odnosu na kvalitetu rasvjete). Cameron i Zemeckis su, slijedeći Spielberga, zatomili svoje istinske opsesije i pozerski se postavili u predugačke ekranizacije prohujalih istorijskih epoha, što iz bliže, što iz dalje prošlosti. Naivno misleći da će se tog izuzetka lako riješiti, oni su očekivali da će se nakon što materijalizuju svoje mokre snove tj. dobiju po kog Oskara i nekoliko sporednih nagrada, vratiti za njima samima insprirativnijim temama. Ipak, Zemeckis tone sve dublje i dublje(nakon donekle promišljenog Kontakta uslijedio je nepregledni i pretenciozni Izgnanik), dok Cameron stagnira. Ukus pobjede, makar i djetinjasto trivijalne, suviše je sladak. Spielberg je, nakon što nije zadovoljio svoju sujetu dramom (oh, kako to zvuči akademski) o crnačkim problemima smještenim između polja pamuka, započinje niz filmova preko čijih je celuloidnih metara ispisana molba upućena na adresu zaostale Akademije. Od Boje purpura preko Carstva sunca, Uvijek i djelimično Kuke, tražena je savršena mjera, vagana između edukativnog i artističkog cilja, obaveznih karakteristika prethodno nagrađenih djela.
And Oscar goes to …
Šindlerova lista treće je i posljednje remek-djelo u čitavoj njegovoj karijeri.’ Da li je vrijedno žrtvovati jednog čovjeka radi života hiljada drugih?’ pitanje je koje je ponijelo film, dokazavši vjeru u pozitivizam i vrline ljudskog bića, čak i najstrahovitijim trenucima. Uslijedili su dvije posjete Dinosauruskom parku i mučni Amistad, skup citata iz pravnih udžbenika i nezaobilazne Deklaracije o nezavisnosti, neuspješna reinterpretacija dokazane lijeve orjentacije.
U međuvremenu, inače aktivan kao producent (Gremlini, Ko je smjestio Zeki Rodžeru, serijal Povratak u budućnost, Tvister) Spielberg je osnovao perspektivni DreamWorks sa muzičkim magnatom Davidom Geffenom i Dinsey izbjeglicom Jeffreyem Katzenbergom. Posljednje dvije godine obilježene su slovima DW: dva najbolja filma godine (Američka ljepota, Gladijator) i film ljeta 2001. Shrek. Jedan od prvih koji su snimljen pod okriljem novostvorenog studija bilo je Spašavanje redova Rajana.
Drugi svjetski rat opsjeo ga je po treći put u njegovoj karijeri. Jedna Spielbergova karakteristika došla je ovdje do izražaja više nego ikad ranije. Naime, on bi sebi, bez obzira snima li elitistički ili populistički, postavio ključno, jasno istaknuto i gotovo uvijek, zanimljivo pitanje na koje, gotovo uvijek, nije uspješno odgovorio. Ali to je sad već druga stvar. U Spašavanju redova Rajana on fatalno precjenjuje svoje sposobnosti i ispred sebe postvalja zadatak rješenja dileme: ‘ Da li je vrijedno žrtvovati živote nekoliko ljudi zbog samo jednog čovjeka?’ Kukavički, on zanemaruje kapitalni dio filma i bježi u virtuozno režirane, ali ipak scene rata koje su tu da bi sakrile njegovu apsolutnu stvaralačku nesigurnost. Zato i Rajan jeste simulacija, beskrvni kompjuterski uvid u holokaust, kvazi-inteligentni postupci između kojih se nalazi autorska pustoš.
A.I. ili Vještačka inteligencija posjedovao je potencijal najintrigantnijeg projekta prošle godine. Kubrickovu veličanstvenu opsesiju kojom se bavio skoro 30 godina, preuzeo je nakon njegove smrti i u rekordnom roku ga katapulitirao u pravce bioskopskih dvorana. Sudar dva temperamenta rezultirao je jednim od najgorih naslova godine. Kao da Spielbergova slabost u filozofskim vodama nije bila dovoljna, štetilo je i to što ni sam pedantni Kubrick nije znao kuda se priča o dječaku-robotu koji može da osjeća sa ogromnim etičkim kolebanjem u pozadini treba voditi. Svemu tome pridodan je i gorko-slatki-bljutavi okus patetike koje nikada nije manjkalo. Sa pokojim zaista inspirativnim trenutkom (nedostajalo je još prizora poput grotesknog vašara robota), A.I. je zapravo Spielberg u zemlji čuda, nesiguran, izneneđujuće doveden tamo. Koliko god je on bio izgubljen, gledaoci su još više. Konfuzna fuzija dvaju suštinskih različitih poetika koje su se sukobljavale tokom cijelog A.I.-a (ovo je toliko izraženo da je jedan momenat začudno Kubrickovski onirističan, da bi se slijedeći pretvorio u koloritni i montažni vatromet) i Spielbergova neodlučnost u pogledu starosne grupe kome će namjenjiti film, dodaju notu amaterizma.
Kao i Spašavanje redova Rajana i A.I. je ograničen pretencioznošću , glavnom karakteristikom ovog režisera. Ne naslućuje se da će se nešto promjeniti. Najavljeni Memories of the Gesiha će se kretati istom linijom.
I pored finansijskog potopa, kritičarske grupacije i pojedinci se doživljavali ejakulacije komentarišući Vještačku inetligenciju (primljena je nomanicija za Zlatni Globus u konkurenciji najboljeg režisera, dok ju je Nacionalni kritičarski odbor smjestio na 8. mjesto godišnje liste). Ali tako je to bivalo i ranije.