Djed Mraz je na brdašcu snjega na glavnoj ulici upregao živog irvasa na kom su se prolaznici ispucavali blicevima foto aparata.
Direktori i menadžeri firmi u te dana izvode svoje radnike na večeru povodom Božića koji dolazi. Moji prijatelji su me pozvali u prostran i prepun restoran. Dok sam jeo nekog manje srećnog irvasa, od onog koji je pozirao u glavnoj ulici, objašnjavali su mi da su ove večeri svi jednaki, bez obzira na položaj u kompaniji i na plesnom podijumu glavnu riječ, ne rijetko, vode zajedno direktori i čistačice..moderne pepeljuge.
Ova lijepa gesta je običaj koji ne predstavlja patetiku iz knjiga o uspješnom menadžmentu već samo još jedna potvrda načina života u kome dostojanstva ima dovoljno za sve.
Potvrda da se dostojanstvo ljudi u Norveškoj podrazumijeva, da nije privilegija.
Još malo o njima.
Norvežani se nisu uobrazili zbog blagostanja u kom žive. Kuće i stanovi su rezultat potreba porodica, bez ikakvog pretjerivanja. I dan danas se petkom za doručak poslužuju hljeb i mast, kao podsjećanje na period kada je većina Norvežana bila siromašna. A to nije bilo tako davno.
Oslo je jedan od najskupljih gradova na svjetu a Norveška jedna od socijalno najsigurnijih zemalja na našoj planeti. Iako plaćaju veliki porez, zbog kog su jedne godine izlazili i na referendum, ne pokušavaju da ga izbjegnu jer smatraju da je ono što im država pruža zauzvrat veoma dobro.
Struje i nafte imaju toliko da već godinama zaradu ostvarenu prodajom ovih resursa ne znaju kako da potroše.
Za primjer, oko 15 000 000 000 $ (petnaest milijardi dolara ) imaju ušteđenih od prodaje nafte. Kao pravi domaćini oročili su te novce u banci, a nešto je ostalo i za kupovinu solidnog broja akcija Coca Cole i General Motors-a. Uglavnom, ta suma raste u kontinuitetu. Kada je moj drugar, poznati pisac, to čuo, glasno se, gotovo ljutito, zapitao zašto te pare ne daju nama, ako ih već ne znaju potrošiti, jel…hmm, to je bas teško za shvatiti, zašto ih ne daju nama.
Veliki i sjajno uređeni restorani i pabovi po centru grada su veseliji ispred nego li unutra.
Aktuelna je zabrana pušenja u javnim objektima pa ako ti se puši izvoli napolje, na – 17c. Pivo u pabovima košta oko 7 Eura i samo se cijenom razlikuje od piva popijenog ovdje. Doduše, najčešće je mnogo lošije. Bez obzira, Norvežani mnogo piju , posebno vikendom. Ako te uhvate da piješ alkohol na javnom prostoru kazne su oko 1000 Eura.
Centar je čist i prostran. Ulica Kralja Johana je snažna osnova centra grada. U najvećem djelu je prepuna zelenila i zgrada perfektno uklopljenih u davno zamišljeni, urbani izgled široke ulice.
Od palate Kralja Johana do željezničke stanice u samom centru, to je oko 3 km, samo sam jednom vidio dva policajca i imao sam osjećaj da ih niko baš i ne primjećuje.
Šetao sam tako sa mojom norveškom koleginicom kroz ovu lijepu ulicu, bližio se dan mog povratka kući i tražio sam poklone za ponijeti onima koje volim. Na moju sreću, bile su rasprodaje pa su cijene mnogo niže od uobičajenih.
Pričali smo i upitala me nešto, moja norveška prijateljica, što joj ne znadoh precizno odgovoriti. Kaže ona, pričala sam sa mnogo ljudi s Balkana koji su mi bili u gostima i dosta njih je na moje pitanje, “..kako vam se dopada u Norveškoj, u Oslu..”, odgovaralo sa – ” Ma kod vas je malo dosadno, sve je nekako – normalno…” ? To joj nije bilo jasno.
Rekao sam joj da su se šalili i požurio da promijenim temu.
Kada sam jutro poslije vozom, koji nije kasno ni sekundu, u toplom i čistom kupeu išao ka aerodromu razmišljao sam o tome, kako im je, Norvežanima, možda stvarno dosadno… Primili su kao izbjeglice tolike ljude s Balkana izbjegle od prošlog rata i dan danas im, iako ovi ne rade ništa, plaćaju socijalne nadoknade, veće od doktorskih i profesorskih plata kod nas. Zašto? Pa zato što im je dosadno.
Sada bicikle koje su prije parkirali kraj kuća i kafića, nezaključane, zaključavaju i unose u kuću jer kada su Balkanci stigli, bicikli su naprasno počeli da nestaju. Ako ništa, eto, malo manje dosadno im je što moraju voditi brigu o biciklima. I zaključavati kuće, a i to nisu prije radili….
Pi..pi..pi..pi…..pi..pi. …prekinu me u dubokim mislima zvuk metal detektora. Aerodromski policajac me upozorio na par zaostalih norveških kruna po džepovima….
Time je na trenutak zaustavio moje razmišljanje o tome kako im je izgleda stvarno dosadno.
U poslednjih 100 godina u Norveškoj je ubijeno 10 policajaca. Polovinu od njih, 5 dakle, u poslednjih 10 godina su ubili kriminalci s Balkana. Pa stvarno bi im bilo dosadno bez nas….
Pista aerodroma Gardenmon je bila prekrivena snjegom, neko čudno vozilo, nalik velikom robotu je špricalo avion crvenkastom tečnošću koja bi trebalo da spriječi led da se “uhvati” po letjelici. Po velikom broju pisti avioni, koji su se od snježne mećave jedva vidjeli, su bez problema polijetali jedan za drugim. Ispod piste su grijači i zaključio sam da grijanje radi, da ima mazuta.
Kako je tek dosadno ovim ljudima, mislio sam u sebi, kod nas i kada ima mazuta grijanje ne radi. Po stanovima, doduše, ne ispod piste.
Dok je avion, kojim sam sat i po ranije poletio iz Osla, rulao pistom frankfurtskog aerodroma kroz prozor, na nebu iznad aerodroma, sam izbrojao deset svjetala, deset aviona se spremalo da u idućih 20 minuta sleti na aerodrom.
Ne znam u kom vremenskom periodu na banjalučki, sarajevski ili mostarski aerodrom sleti 10 aviona, jer to izgleda nije ni bitno. Kod nas nije bitno koliko aviona sleti u 20 minuta, nego je bitno kako će se aerodrom zvati.
Kapetan nam je prije poletanja poželio srećan put na letu do Zagreba koji će trajati oko 45 minuta.
Nije mi se čitalo pa sam se bacio na razmišljanje. Ponovo sam se tako mišlju vratio u restoran u kom su plesali direktori i radnici zajedno. I sjetih se tako priče iz jedne fabrike u državnom vlasništvu kod nas. U proizvodnoj hali su se nalazili mračni toaleti jer su radnici mažnjavali sijalice netom pošto budu postavljene. Nešto ranije poskidana su i vrata. Priča kaže da je u jednu od tih mračnih kabina ušao radnik sa namjerom vršenja velike nužde. Niko ne zna kako je i direktor firme zabasao u radnički wc, valjda ga je dobro potjeralo. Uglavnom, direktor je utrčao u mračni toalet i počeo da mokri u pravcu za koji je predpostavljao da je wc šolja. Da li mu je bilo čudno što zvuk koji proizvodi mokrenjem nije zadovoljavajući, ne zna se. Ali je ustuknuo, razbacujući mlaz, kada je shvatio da se nešto pomjera na šolji. Priča kaže da je radnik, u čučećem položaju, rekao : “Samo vi direktore pišajte, ja ću se pomaket”. Direktor ga je odmah pozvao u kancelariju. To je bio njihov prvi susret. Počastio je radnika kafom i rakijom, izvinjavao mu se i pitao ima li kakvih problema da mu pomogne. Kada je to popišani radnik pričao svojim kolegama oni su mu rekli: “Ako je tako, reci mu da nas ima još koji bi voljeli da ih popiša”. Problema je u nas puno.
Čudni su putevi intimiziranja u poslovnom odnosu, pomislih, i to je još jedan dokaz da je Norvežanima zaista dosadno. Dok se kod njih direktori, ili direktorice, trude nekim tupavim plesom da radnicima pokažu da su jednaki kao ljudi, kod nas se ta vrsta odnosa uspostavi tek kada prihvatiš da neko po tebi piša. Figurativno ili stvarno.
Od Gradiške ka Banjaluci nisam više mislio kako je Norvežanima dosadno jer morao sam gledati kako da izbjegnem, konjske zaprege, neosvjetljena auta, ljude koji šetaju po cesti kao po dvorištu, svjetleće reklame koje su zauzele pola magistrale. Pomislio sam samo kako put od Gradiške do BL, to je oko 50 km, traje skoro kao i let avionom od Minhena do Zagreba….
Pssssss….tiho…ne znam kako ti, ali, ako biti “normalno”, znači i biti “dosadno”, ja bih volio da i kod nas malo bude, normalno, spreman sam da rizikujem po tom pitanju…