BUKA : G-dine Bancroft, trenutno ste u Banjaluci sa fondom TransConflict Serbia, zajedno sa 11 studenata sa nekoliko različitih američkih univerziteta. Šta nam možete reći o Banjaluci i Bosni i Hercegovini?
U Banja Luku dolazim redovno od 2005. godine – kada sam radio u Misiji OSCE-a u Sarajevu – i moram reći da je nemoguće ne primijetiti transformaciju koja se dogodila od tada, uključujući, kao najočigledniji primjer, zgradu Vlade Republike Srpske, različite stambene blokove, te završetak izgradnje pravoslavne crkve. Isto se može reći i za Sarajevo – na osnovu različitih građevina koje služe kao orijentir, kao što je “Avaz” rotirajuća kula. Međutim, problem sa takvim konstrukcijama jeste da stvaraju osećaj da je ostvaren napredak koji pogrešno oslikava stvarnu situaciju. Mostar je savršen primjer toga. Svakoga ljeta sve je više turista, no podjele u tome gradu i dalje su duboke i neumanjene.
Razgovarali ste sa tim mladim ljudima iz SAD-a, kakav je njihov utisak o našoj zemlji?
Mišljenja mnogih od njih, koji su u regionu po prvi put, oblikovana su, i nastaviće da budu oblikovana, prvenstveno medijskim izvještavanjem u SAD-u; na osnovu naslova koji govore o zemlji na ivici raspada i editorijala koji posvećuju sasvim malo pažnje na istinsku kompleksnost Bosne i Hercegovine. Jedna studentica engleskog jezika iz Banja Luke, u razgovoru sa američkim studentima prilikom njihove posjete Filološkom fakultetu, je pomenula da su joj tokom boravka u SAD-u bila postavljana pitanja, kao što su da li u Bosni i Hercegovini postoje zakoni ili da li se ljudi uzajamno ubijaju na ulici kao što je slučaj u Africi.
No, ako ćemo malo ozbiljnije o tome, izuzetno je važno da studenti, kao što je grupa kojoj smo omogućili ovu posjetu, stekne cjelovitiju sliku o Bosni i Hercegovini upravo kroz posjete mjestima kao što je Banja Luka. U prošlosti su isuviše često takve studijske posjete bile ograničene na Sarajevo i Mostar.
Kakvo je vaše mišljenje o trenutnim političkim dešavanjima u BiH? Da li smatrate da su trenutne prilike radikalne ili blizu novih sukoba, kao što neki političari iz Federacije BiH komentarišu?
Ne vjerujem da je trenutna situacija u Bosni i Hercegovini neizvjesna, kao što neki – kako domaći, tako i međunarodni akteri – nastoje da prikažu. Pričati o ratu ili predstojećem raspadu zemlje je, nažalost, iskorišteno na ciničan način u nastojanjima da se podstakne osjećaj hitnosti ili ozbiljnosti, čija je svrha da djeluju kao poluga u razgovorima o reformama. Ja ne poričem da trenutna situacija predstavlja izazov, no smatram da je izuzetno štetno oslikavati situaciju na takav način – takva retorika odvraća investitore, stvara tenzije unutar zajednica i navodi ljude da usljed straha od neizvjesnosti gomilaju zalihe hrane.
Kako bi ste opisali međunarodni angažman u smislu nedavnih događaja – sastanaka u Butmiru, itd ..? U vašem poslednjem članku “Lajanje na pogrešno drvo”, objavljenom u britanskom Gardijanu, veoma ste kritični prema međunarodnoj zajednici.
Butmirski proces je loše koncipiran, i u smislu samog trenutka održavanja, kao i tona, sadržaja i lokacije. Dejton II ili mini-Dejton, kako ga mnogi nazivaju upravo zahvaljujući izboru lokacije, nije ono što Bosna i Hercegovina zahtijeva. Za svaku reformu će biti potrebni mukotrpni i strpljivi pregovori i spremnost na kompromis, kao što bi se dalo očekivati u bilo kojoj zemlji koji želi da promijeni svoj ustav. Ne vidim zašto bi se Bosna i Hercegovina tretirala drugačije.
Govoreći o međunarodnom angažovanju, koje prioritete bi trebali imati u BiH u narednom periodu? Izgleda da nemaju recept za nas.
Međunarodna zajednica bi, preko svojih različitih aktera, trebala da djeluje s ciljem omogućavanja i ohrabrivanja procesa ustavnih reformi pod domaćim vođstvom, idealno u uslovima ostvarene transformacije Kancelarije visokog predstavnika u ojačanu poziciju Specijalnog predstavnika EU. Ona bi morala da jasno propiše koje su reforme neophodne za napredak Bosne i Hercegovine ka Evropskoj uniji. Ova rasprava mora biti iskrena i nedvosmislena. Sve drugo će samo poslužiti da dodatno oslabi mogućnost ostvarivanja kompromisa i ustupaka. Iako su aktuelne ustavne reforme usredsređene na diskurs stvaranja “funkcionalne” i “efikasne” države, međunarodna zajednica nastavlja da ignoriše disfunkcionalnost Federacije koja je na samom rubu stečaja, djelimice iz straha da se ne poremeti delikatna ravnoteža između bosanskih Hrvata i Bošnjaka.
Kakvo je vaše opšte mišljenje o vodećim BiH političarima? Stara lica, u našoj politici kao da ne postoje progresivne ideje, nema “nove svježe krvi”…
Sjećam se kako je brzo izblijedio optimizam koji je pratio izbor novih političkih partija 2006. godine, da bi bio zamijenjen samo još većim osjećajem pesimizma u vezi sa političkim liderima ove zemlje. Iako politička klima ili kultura u ovom trenutku nisu posebno pogodne za nove ideje i načine razmišljanja, mislim da je važno da se ipak izoluju određena pitanja i nivoi vlasti gdje je moguće vidjeti pozitivne rezultate. Uzmite, na primjer, pitanje liberalizacije viznog režima, koje je pokazalo da je progresivna politika moguća kada postoji jasan okvir za podsticaje i ishode. U međuvremenu, na lokalnom nivou sam čuo mnoge obećavajuće riječi o radu i zalaganjima pojedinih gradonačelnika i opštinskih zvaničnika; pohvale koje kao da nikada ne dobiju priznanja koja zaslužuju. Ako postoji jedna stvar kojoj nas pad Berlinskog zida i razne tranzicije od komunizma mogu podučiti je kapacitet za političare i stranke da se ponovno izgrade i obnove u svjetlu dinamike promjena. Vjerujem da ni sa političarima u Bosni i Hercegovini neće biti ništa drugačije.
Građani BiH su prilično očajni u pogledu svoje buduće egzistencije u ovoj zemlji, više od polovine građana želi da napusti zemlju, sasvim je neprijatno živjeti u Bosni i Hercegovini …
Svaka zemlja, bez obzira na svoje istorijsko nasljeđe, imaće situaciju u kojoj građani razmišljaju da je napuste ako je stepen nezaposlenosti stalno prisutan na oko četrdeset odsto. Kao što sam ranije rekao, ekonomski razvoj mora biti primarni fokus svih domaćih i međunarodnih aktera. Ja često nalazim da nije slučaj da mladi ljudi užasno žele da napuste svoje domove ili mjesta u kojima žive, već da očajno žele da rade i razvijaju svoje vještine i talente. Dakle, bez stvaranja prilika za mlade ljude, Bosna i Hercegovina će nastaviti da gubi najbolje od svojih budućih generacija koji će odlaziti u zemlje EU i dalje. Ekonomski razvoj će takođe stvoriti povoljnije uslove za rješavanje drugih problema. Dok je Republika Srpska sprovela nekoliko važnih reformi, naročito racionalizaciju birokratije – što će pomoći promovisanju investicija i preduzetništva, sada je imperativ da se prihodi od privatizacije investiraju mudro s ciljem unaprijeđenja infrastrukture koja je od vitalnog značaja za ovaj entitet.
Da li mislite da su BiH političari spremni da ostvare bilo kakav dogovor o budućnosti bosanskog društva? Šta se može posmatrati kao model za BiH ili je to slučaj sui generis? Mi često čujemo da je belgijski model najpogodniji za nas …
Problem, kada govorimo o modelima kao što su belgijski ili švajcarski, je u tome što se daje utisak da se ti modeli mogu jednostavno nametnuti ili sprovesti, te da će zemlja ‘primalac’ odmah početi da liči na zemlju ‘donatora’. Takav način razmišljanja o institucionalnim strukturama ignoriše istorijsko nasljeđe i proces evolucije, koji su rezultirali takvim ‘modelima’ kakvi postoje danas. U tom smislu, sve zemlje su sui generis. Svaka zemlja ima sopstvene osobenosti i idiosinkratičnosti, od kojih su neke neobjašnjivije u odnosu na druge. Bosna i Hercegovina jeste i biće drugačija, iako će njezina evolucija, nažalost, biti napornija i trajnija u odnosu na većinu drugih.
Mi često čujemo da će svi problemi u BiH nestati kada naša zemlja pristupi EU? Kakvo je vaše mišljenje o tome?
Mislim da je jedna od najvećih zabluda o evropskim integracijama da je to čarobni štapić za sve probleme ili poteškoće zemlje. Naprotiv, proces pridruživanja EU daje samo okvir politike i podsticaj za nastavak dubokih i teških reformi u različitim oblastima. Bugarska i Rumunija upravo ističu koliko je štetno ubrzavati takve procese. Jedna bojazan koju imam u vezi procesa integracija jeste sam način na koji se politička debata reducira na pitanja da li će određena zakonodavna odredba približiti zemlju Evropskoj uniji ili ne. EU je, međutim, sastavljena od više različitih modela socijalne zaštite i osiguranja, od kojih se svaki odlikuje svojim specifičnim prioritetima. Bosna i Hercegovina mora nastaviti da vodi raspravu o svome stavu o ovim pitanjima.
Da li je realno očekivati bilo kakve promjene ustava BiH prije opštih izbora sljedeće godine?
Sumnjam da će doći do značajnih promjena u vezi ustava Bosne i Hercegovine prije opštih izbora sljedeće godine, prije svega zato što je svaka politička partija, koja je zastupljena u pregovorima, uložila značajan politički kapital u svoje trenutne stavove. U takvoj situaciji, njihov prostor za manipulisanje ostaje donekle sužen. Ja ne bih u potpunosti isključio neke kozmetičke promjene – na primjer, one koji se odnose na Predsjedništvo – koje će omogućiti proglašenje uspjeha u nekom obliku. Međutim, to bi bio najopasniji vid kratkotrajnog rješenja.
Prevela i prilagodila Mirjana Kosić.