Vest o Kitovom samoubistvu je u početku bila samo to, vest sa ekrana. Međutim kamen u stomaku je počeo da raste kako je dan odmicao. Na kraju je zvala Lazara da podelim osećanja za tekst na kome radi i tako je nastao ovaj sasvim lični ugao. Iako je ko zna koji po redu danas, važno mi je da ga podelim sa vama.
U mitologiji odrastanja u Srbiji devedesetih, posebno mesto pripada “srpskim” bendovima, onih u kojima smo prepoznavali odgovor na život u odbačenoj i zabranjenoj zemlji – na primer Public Enemy ili Rage Against The Machine.
Prodigy su bili arhetipski, najveći bend takve Srbije. Došli su u decembru 1995. preskočivši zatvorene granice svesni da deca sa Vračara, Čaira ili Detelinare nisu odgovorna za ono što je ova zemlja pogrešno radila. I hvala im za taj čin koji je nemerljiv iz današnje perspektive. Verovatno da nikada neće znati koliko su tada života spasili.
Podjednako važno, nastavili su da se vraćaju ponovo u narednim godinama i decenijama. O tome šta ih je ponovo vraćalo treba da odgovore sami – energija mladih ovog grada i zemlje, svest o tome koliko su nam bili važni da preživimo teške godine ili ljubav koji su osećali – tek ovaj odnos je bio najsnažniji od svih koji su od pada Jugoslavije kreirani između ovog dela sveta i nekoga iz internacionalne pop sfere.
Odbačeni bend odbačene generacije u odbačenoj zemlji – to je bila jednačina Prodigy u Srbiji i posebno slika Kita Flinta na ivici bine, između benda i publike, kao moćnog katalizatora te energije.
Batice, hvala ti za muziku i za najbolje koncerte u teškim vremenima koje Srbija nikada neće zaboraviti. Ovo nije zemlja za svoju decu niti je ovaj svet za tebe. Počivaj u miru.
Gordan Paunović za BBC Srbija na svom FB profilu