Slušam ovo krajem prošle godine dok ulazim autobusom u Sarajevo, na ovom svijetu moj omiljeni grad.
Da odgovorim: Nemaju svi migranti iste ruksake. Oni koji imaju dobili su ih od humanitarnih udruga koje hrane gladne, dok mi sjedimo u toplim stanovima. Ne znam da li su naoružani. Znam da su kradljivci automobila naoružani, sarajevski lopovi da su naoružani, do zuba da su naoružani vozači koji piče preko stotke u bijesnim džipovima po glavnim gradskim raskrsnicama. Sve su to odrasli muškarci. Možda da sve odrasle muškarce potjeramo sa naših ulica – bile bismo sigurnije? Migranti, međutim, nisu svi odrasli muškarci, ima među njima djece sa roditeljima, a puno je i maloljetnika bez pratnje. Možda će nas oni pokrasti. Sigurno nas, međutim, neće pokrasti toliko koliko su nas pokrali naši vlastodršci na čijim ste skupovima cirlikali i jaukali od radosti, pa im se i danas do crne zemljice klanjate dok vam dijele mrvice koje ostanu nakon što se od vaših poreza, koje im redovno dajete, namire njihove stranačke zadnjice. Mi treba da se brinemo o izbjeglicama (oni se zovu izbjeglice, a ne migranti, sjetite se, mi imamo cijelo ministarstvo koje o njima treba da brine – ali ono jede budžet i šuti) – treba, velim, da brinemo, iz jednostavnog razloga što ljudsko biće treba da brine kad drugo ljudsko biće gladno leži na hladnom betonu. Zato što nismo stoka, nego smo ljudi.
To da nam "samo još oni fale", međutim, živa je istina. Zašto? Zato što me, kada sam poslije dugog putovanja izašla na glavnu autobusku stanicu u Sarajevu, nisu dočekali "migranti" (nijednoga izbjeglice te noći na stanici nije bilo) nego odrasli muškarci iz našega grada, njih deset najmanje, koji se unose putnicima koji vuku torbe u lice i navaljuju: "Trebal' taksi!" Vučem tako torbe kroz tu agresivnu gomilu, jedva se probijem, čuvam, kako su me savjetovali, od naših ljudi, stvari, sva mokra dospijem na nekoliko metara od izlaza od stanice.
Pred mene se u velikoj brzini zaustavi vozilo sa taksi oznakama, čovjek otvori vrata, pita "Jeste vi zvali?". Kažem da nisam – on veli: "Ma, nema veze, uđite." Otvorim gepek i podignem preteške torbe. Tek onda vidim da je oznaka lažna i pristojno kažem da moram izvaditi stvari i da ipak ne bih da se vozim u "divljem" vozilu. Dok teškom mukom čupam svoje stvari iz gepeka, lažni taksist iz auta urla na mene: "Šta ti jeeee! Neću te silovat'!!!" U tom trenutku već me i strah da ne izađe iz auta i krene za mnom, prtim one torbe i, što je brže moguće, šepam prema legalnom stajalištu firme Sarajevo taxi.
Ispred stajališta, u nekoj vrsti gomile, izvan svojih automobila, stoje taksisti spomenute firme, sve odrasli muškarci, naši ljudi, u koje sada gledam kao u spasitelje. Negdje u meni još uvijek živi nada da nisu samo posmatrači i da je barem neko od njih, odraslih muškaraca u gomili, pomislio da bi možda trebalo pomoći ženi koja se bori sa stokom (koja je i njima nelegalna konkurencija!). Možda se, mislim, ljudi jednostavno nisu snašli. Upitam da li na ovom stajalištu ima red, u koje vozilo treba da uđem. I tek tu doživim istinski odgovor na pitanje jesmo li mi ljudi – ili smo stoka?
Nikome od njih nije na pamet palo da odbrane ženu koja čupa svoje torbe iz nelegalnog vozila koje na stanici vara ljude tvrdeći da radi za njihovu firmu. Taksisti Sarajevo taxi-ja nisu se okupili na gomilu, izvan svojih automobila, da vide šta se dešava i zašto se divljak na mene izderava. Ne, oni su se okupili u mužjačku gomilu da me napadnu. Spisak uvreda koje su mi, urlajući u gomili, uputili odrasli muškarci firme Sarajevo taxi nijedno glasilo ne bi objavilo. Među njima, jedva razumijem iz urlanja povisokog sijedog čovjeka sa bradom, vlada uvjerenje da su za rad nelegalne i nelojalne konkurencije njihovoj firmi krive mušterije. Ja sam kriva što policija ne radi svoj posao. Izustim, nekako, u svoju odbranu, da sam pretrpjela nasilje upravo zato što nisam pristala da se vozim u neregistrovanom vozilu. Ne, veli sijedi visoki čovjek, tonom kojim se normalan svijet ne obraća ni psu – ne, kaže, nego ja lažem a on, "divljak" kao, nije htio da me vozi jer mu je prekratka vožnja. Urliče na mene – i shvatim, ovo se ja pravdam nasilniku kojem želim platiti (skupu) vožnju kako bi zaradio od svog rada.
Utom se na mene sažali jedan iz gomile. Poveze me kući. Objasni mi, policija ne radi svoj posao, nelegalna konkurencija radi šta god hoće. Ljubazno me pred kraj vožnje upita, jesam li naučila lekciju?
Jesam, velim, naučila sam. Naučila sam da više nikad ne sjedam ni u legalni, ni u nelegalni, a pogotovo ne Sarajevo taxi na stajalištu na glavnoj autobuskoj stanici u Sarajevu. Ali sam naučila i još važniju lekciju. Na policiju ne računajte. Na odrasle muškarce u našem gradu ne računajte. Pogotovo ne računajte na to da će odbraniti žrtvu – oni su posmatrači koji se okupljaju u gomilu i urlaju na najslabiku kariku. Bijesni su na policiju i pravosuđe – ali se iskaljuju na onome ko ih hrani. Bosanski patrijarhat je danas na steroidima. Svak ko nam dođe – tu računajte da nam je samo još on falio. Kad ljudi postanu stoka kreću se u krdima. Mozak ne koriste, njuškaju vazduh i traže slabijega. Iz krda, zato, nema migracije – samo bijeg.
Šejla Šehabović , Skoro pa muzejske priče
Foto: Branko Dursum
Na fotografiji su rukopisi i lični predmeti Silvija Strahimira Kranjčevića koji se čuvaju u Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine u Sarajevu. Kranjčević je rođen u Hrvatskoj, u Senju, 1865. Senjska klasična gimnazija nije mu dopustila ni da maturira jer je bio vladanja prikorna radi nepokornosti i osornosti. Svećenik nije postao jer nije osjećao da je to njegov poziv. Njegovo naslijeđe danas se nalazi u Sarajevu zahvaljujući činjenici da u domovini nije mogao naći način da sebi obezbijedi egzistenciju. U Bosni i Hercegovini uređivao je historijski neizmjerno bitan časopis Nada. Silvije Strahimir Kranjčević, pjesnik koji je danas dio našega kulturnog naslijeđa – dospio je u našu zemlju kao politički i ekonomski migrant.