Po pitanju pomirenja, sa sigurnošću se može reći da je doprinos MKSJ ravan nuli jer svaka njegova presuda samo je produbljivala etno-nacionalne jazove, zbijala redove i pojačavala etno-animozitete onih naroda kojima su pripadali izvršioci ali i žrtve, tako da svaka tvrdnja o doprinosu MKSJ pomirenju apsolutno ne stoji.
O presudi političkom lideru bosanskih Srba
Dana 20. marta 2019. godine izrečena je i javno objavljena drugostepena presuda ratnom političkom lideru bosanskih Srba Radovanu Karadžiću. Ovom presudom, žalbeno vijeće Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), preciznije Međunarodnog rezidualnog mehanizma za krivične sudove je, više-manje potvrdilo sve nalaze prvostepenog sudskog vijeća, s tim da je uvažilo žalbu tužiteljstva koja se odnosila na visinu izrečene kazne zatvora i umjesto ranijih četrdeset godina, izreklo težu kaznu – ovaj put kaznu doživotnog zatvora. Nakon izrečene presude, tužilac Serge Bramertz je dao izjavu u kojoj se kaže da je Radovan Karadžić kriv za genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine, da je zloupotrebio svoju političku i vojnu vlast, zajedno sa ostalim visokim liderima, kako bi pokrenuo nezamislivu kampanju zločina, počinio strašna zlodjela i uništio jednu zemlju. Nadalje, Bramertz navodi da je „Karadžić (…) vodio kamapanje masovnog etničkog čišćenja u kojime su milioni bili raseljeni, desetine hiljada je bilo ubijeno, a veliki broj običnih, nevinih ljudi podvrgnut silovanju, mučenju, seksualnom ropstvu i drugim vidovima zlostavljanja. On je nadgledao više od tri godine dugu opsadu Sarajeva, šireći teror u gradu u cilju ostvarivanja njegovih političkih ciljeva. On je pripadnike mirovnih snaga UN-a koristio kao taoce i živi štit. A u Srebrenici u julu 1995. godine, pridružio se Ratku Mladiću i drugima u protjerivanju 30,000 žena, djevojčica i starica iz njihovih domova, i u ubijanju hiljada muškaraca i dječaka bosanskih Muslimana.“ Bramertz je potvrdio da je Karadžić osuđen po deset tačaka za genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine, te da je sud utvrdio njegovu odgovornost za četiri kampanje zločina. Na ovaj način, pomenuti Rezidualni mehanizam Ujedinjenih nacija faktički je zaokružio djelovanje MKSJ koje traje duže od četvrt vijeka. Koja su, generalno uzevši, glavna dostignuća Haškog tribunala, da li je u region „donio“ pravdu, je li doprinio utvrđivanju istine i pomirenju, koje su dobre a koje loše strane haških suđenja i presuda.
Faze djelovanja MKSJ
Prva faza, koju bismo mogli uslovno označiti kao faza afirmisanja i prilagođavanja, počinje njegovim osnivanjem, suđenjem Dušku Tadiću i završava krajem prošlog vijeka. U toj fazi, Tribunal je, slikovito rečeno, počeo od nule tražeći svoje mjesto pod suncem – prilagođavao se datom mu mandatu, iznalazio finansijska sredstva za svoj rad i sudio onima koji su bili dostupni gonjenju i suđenju. Ova faza traje nekih osam godina i završava izručenjem i hapšenjem bivšeg predsjednika Savezne Republike Jugoslavije Slobodana Miloševića 2011. godine. To je bio prvi slučaj da je, na osnovu tzv. Nirnebrških principa, jedan (bivši) šef države izručen međunarodnom krivičnom sudu pod optužbom da je osumnjičen za izvršenje ratnih zločina. Radi se o III principu koji kaže da činjenica da je osoba koja je učinila djelo koje se po međunarodnom pravu smatra zločinom to djelo učinila u vršenju dužnosti šefa države ili nadležnog zvaničnika ne oslobađa tu osobu odgovornosti po međunarodnom pravu. Ovi principi su dali veoma značajan doprinos razvoju međunarodnog krivičnog prava i daju i osnov za formiranje međunarodnih krivičnih sudova, jer predviđaju i odgovornost prema međunarodnom, a ne samo unutrašnjem (nacionalnom) pravu.
Druga faza bila bi faza najveće djelotvornosti MKSJ, u kojoj fazi je sud vodio postupak i izrekao krivične sankcije (zatvorske kazne) najvećim političkim i vojnim liderima u regionu. Ona počinje nakon završetka prve faze i traje do 2011. odn. 2013. godine, preciznije do izricanja oslobađajuće presude generalima Hrvatske Vojske Anti Gotovini i Mladenu Markaču. Godine 2013. Haški tribunal je izrekao oslobađajuću presudu načelniku Generalštaba vojske Jugoslavije generalu Momčilu Perišiću. Ove dvije presude označile su napuštanje terena prava i zaokret ka terenu (međunarodne) politike. Čisto pravni pristup jasno i nedvosmisleno afirmiše pretpostavku nevinosti i pomenuta tri generala možemo smatrati nevinima budući su oslobođeni. No, znajući kako su važne i odgovorne funkcije vršili u vrijeme izvršenja teških zločina pripadnika vojski kojima su komandovali, ovakav zaključak Tribunala legitimiše ozbiljne zamjerke na rad MKSJ, jer je teško braniti tezu da su se ova lica mogla osloboditi odgovornosti po doktrini tzv. komandne odgovornosti.
Treća faza je faza, uslovno rečeno političkih suđenja, u kojoj fazi je MKSJ učinio sve da presiječe sve veze zvaničnog Beograda (režima Slobodana Miloševića) sa ratom u BiH, kao i dosta veze sa režimom Predsjednika Tuđmana.
Suprematija međunarodne politike
U prvoj nakani, „brisanja“ svake veze Srbije sa oružanim sukobom u BiH MKSJ je potpuno uspio, jer niti jedno lice koje je imalo bilo kakvu formalnu vezu sa režimom Slobodana Miloševića (vojno lice, predstavnik ili agent države i sl.), nije pravosnažno osuđeno, bilo da je oslobođeno bilo da je određeno ponovno suđenje (za koje se ne zna da li će ikada biti završeno i kakav će biti njegov ishod) kao u slučaju suđenju visokim oficirima državne bezbjednosti SR Jugoslavije i Srbije Jovici Stanišiću i Frenkiju Simatoviću. U predmetu Tužilaštvo protiv Simatovića i Stanišića, Tužilaštvo MKSJ kao i u predmetu protiv hrvatskih generala Gotovine i Markača, također dokazivalo postojanje udruženog zločinačkog pothvata u kojem je učestvovalo više lica iz ondašnjeg vojnog i političkog vrha Srbije ali i važnih vojnih i političkih vođa iz Hrvatske i BiH. Epilog postupka iznenadio je one koji su s pažnjom pratili tok suđenja – postojale su, sve vrijeme, indicije pa čak i dokazi da su na teritoriju BiH ratovale vojne snage i druge susjedne države, Srbije. No, ovdje, kao i u pomenutom predmetu Gotovina i Markač, grešku treba tražiti u nesposobnosti tužilaštva da dokaže krivicu. Sudu, koji u ovim postupcima nema istražnu funkciju, ostaje da u ovakvim situacijama jednostavno procesno verificira stanje stvari oslobađajućom presudom. U presudi, Haški tribunal je konstatovao izvršenje zločina od strane specijalnih jedinica iz Srbije, afirmišući vrlo neobično stanovište da u oba ova slučaja otpuženi nisu znali da će pomoć biti korištena za izvršenje zločina (doktrina direktne usmjerenosti). Ovakva argumentacija suda, u najmanju ruku, nije trebala dovesti do oslobađajuće presude jer, prema doktrini tzv. komandne odgovornosti, komandant odgovara za zločine i ako je za njih saznao naknadno a nije poduzeo odgovarajuće mjere da se izvršioci procesuiraju. Teško je razumjeti da ovi odgovorni ljudi koji su zauzimali važne pozicije unutar Miloševićevog režima nisu znali za počinjene zločine ex post facto. Da je tužilaštvo insistiralo na ovakvom jednom konceptu, bilo bi teško uspješno braniti okrivljene upravo zbog ovog standarda "naknadnog saznanja za zločine a propuštanje poduzimanja mjera da se počinitelji kazne". S druge strane, da je, u ovom predmetu sudio stalni Međunarodni krivični sud, nadležan za zločin agresije, Simatović i Stanišić kao i mnogi drugi, vjerovatno bi bili optuženi i procesuirani (i) za ovaj zločin.
Zbog ovakvog stanja stvari, Radovan Karadžić je podnio najveći teret kažnjavanja jer je, od strane svojih patrona i „matične države“ ostavljen na cjedilu kao neko ko nije imao nikakvu formalnu vezu sa režimom u Beogradu, pa ga se moglo osuditi na najtežu kaznu (što ne znači, naravno, da ovakva kazna nije i zaslužena, a prema činjeničnom stanju utvrđenom u postupku). Suđenje gneralu Mladiću, kada bi i završilo konačnom osuđujućom presudom – a on je bio na platnom spisku Vojske Jugoslavije i prema nekim informacijama penzionisan u tom svojstvu – to ništa ne bi značilo za ponovno uspostavljanje veze Beograda sa oružanim sukobom u BiH, jer je objaktivni rok za reviziju presude pred Međunarodnim sudom pravde istekao prije dvije godine, a izjavljivanje revizije je, prema akterima i rezultatima pokušaja završilo na razini dnevne politike i potpune nespremnosti aktera da se upuste u ovaj važni i složeni pravni posao. Dakle, nikada više se, pravnim sredstvima i u postupku pred nadležnim sudovima ne može ukazivati na vezu SR Jugoslavije i Srbije sa ratom u BiH, tražiti bilo kakva satisfakcija za počinjene zločine, a to zahvaljujući prije svega gore navedenim presudama MKSJ a onda i djelovanju bh. političkih elita. Što se Hrvatske tiče, gotovo pa neočekivano, MKSJ je utvrdio vezu između režima Franje Tuđmana i sukoba u Bosni i Hercegovini, izričući konačnu presudu hrvatskoj šestorci u kojoj je sud utvrdio udruženi zločinački poduhvat koji si činili visoki dužnosnici Hrvatske i Hrvatske Republike Herceg-Bosne. Da li je MKSJ ovaj put bio rukovođen pravom ili je Hrvatska, za razliku od Srbije, slabije lobirala, ne može se sa sigurnošću utvrditi, ali je jedno sigurno: prvostepena presuda u predmetu Prlić i drugi najbolje je obrazložena presuda koju je donio MKSJ u svom dvadeset-petogodišnjem radu, pa je bio vrlo teško u drugostepenom postupku ići protiv onoga što je utvrdilo pretresno vijeće.
Postignuća MKSJ
Da bi se objaktivno ocijenila dostignuća Tribunala, treba ih uporediti s njegovim mandatom i ulogom koja mu je data u međunarodnoj zajednici. U tom smislu dostignuća su kvalitativno lošija i kvantitativno manja u odnosu na važnu ulogu koju su Tribunalu dodijelile UN. U svakom slučaju, osnivanje Haškog tribunala je djelomice izmijenilo percepciju nekažnjavanja (impunitiy) i odaslalo poruku da niko neće biti imun od krivičnog gonjenja za ratne zločine, bez obzira na njegov politički položaj ili vojni čin.
U oblasti prava, najvidljiviju doprinos Haškog tribunala precedentima (jursprudenciji, sudskoj praksi), kako u oblasti krivičnog procesnog tako i u oblasti materijalnog krivičnog prava. Zahvaljujući njegovoj sudskoj praksi komandna odgovornost prihvaćena je kao institut domaćeg prava na prostorima bivše Jugoslavije. Ta praksa je takođe značajna i u definiranju pojmova međunarodnog i unutrašnjeg sukoba, te razvijanju sistema zaštite svjedoka i istražiteljskih tehnika. posebno je značajan rad Tribunala na utvrđivanju individualne krivične odgovornosti i tzv. sudske istine (forensic truth).
U etičkom smislu, upravo zahvaljujući radu tribunala, postalo je neprihvatljivo da vodeće političke figure odgovorne za zločine ostaju nekažnjene za svoja nedjela, što je ujedno i jedan od temeljnih postavki mandata tribunala, sa svim etičkim i političkim implikacijama takvog shvatanja i prakse u post-ratnom periodu Balkana (zadovoljavanje zahtjeva generalne i specijalne prevencije).
Uticaj na pravnu reformu i vladavinu prava u regionu Balkana vidi se u doprinosu reformi krivično-pravnog zakonodavstva i izgradnji domaćih kapaciteta za procesuiranje ratnih zločina u državama nastalim na tlu bivše Jugoslavije. Ovim reformama je izbjegnut rizik neprimjenjivanja najviših međunarodnih (univerzalnih i regionalnih) standarda odbrane u postupcima pred nacionalnim sudovima. Rizik bi bio sasvim izvjestan jer ne bi postojao institut komandne odgovornosti, sistem zaštite žrtava i svjedoka bio bi manje djelotvoran, bio bi evidentan i nedostatak resursa (financijskih i ljudskih) i dr.
Uticaj rada MKSJ na javno mnijenje u regionu je slijedeći: u državama nastalim na tlu bivše Jugoslavije pripadnici svih naroda su svjedočili praksi da njihovim sunarodnicima sude domaći sudovi, čija su vijeća sastavljena takođe od domaćih sudija, da su tužilaštva takođe domaća i dr. Njihovi prigovori da njihovim sunarodnicima (često smatranim herojima) sudi neki „strani sud“ sa „stranim sudijama“, primjenjujući „strano pravo“ i sudi „samo njima“ a ne i „drugima“ više nikako ne stoji. Neizvršavanje dužnosti saradnje sa MKSJ u zemljama regiona imalo je direktne negativne praktično-političke konsekvence po zemlje u pitanju, a to su smetnja u pregovorima za pridruživanje EU i NATO-u. Ne mogavši izbjeći postupanje po ovim “ultimatumima” međunarodne zajednice, Srbija i Hrvatska su izručile najtraženije koji su, kasnije, procesuirani. To je refleksija rada MKSJ na političkom planu.
Konačno, iako se ne može zanijekati iznimna pravna snaga i značaj odluka Haškog tribunala i Tribunala za Ruandu, čiji rad vraća vjeru u (međunarodnu) pravdu i pravednost, osnivanje (stalnog) Međunarodnog krivičnog suda direktna je posljedica osnivanja i rada MKSJ.
Dakle, u oblasti uvrđivanja istine, doprinos rada MKSJ je naupitan i nemjerljiv. Da li je doprinosio afirmaciji i dosezanju pravde, teško je reći, jer sudovi nisu niti formirani da bi „donosili pravdu“. U tom smislu, šta znači žrtvama, sem moralne satisfakcije, što je zločinac upućen u zatvor na četrdeset godina? Da li ih to socijalno, ekonomski, psiho-fizički odn. medicinski rehabilituje, da li im pruža „drugu priliku“ za normalan život? Odgovor je, svakako, odričan. Pravda je puno složenija od prostog suđenja i kažnjavanja zločinca, pa u tom smislu, narativi o tome da je MKSJ doprinio pravdi za žrtve velikim dijelom ne stoje. Po pitanju pomirenja, sa sigurnošću se može reći da je doprinos MKSJ ravan nuli jer svaka njegova presuda samo je produbljivala etno-nacionalne jazove, zbijala redove i pojačavala etno-animozitete onih naroda kojima su pripadali izvršioci ali i žrtve, tako da svaka tvrdnja o doprinosu MKSJ pomirenju apsolutno ne stoji.
Istina, pravda, pomirenje
Presuda za genocid u Srebrenici bila je predmetom političkih potkusurivanja BiH i Srbije, kao i unutar BiH između srpskih i bošnjačkih političkih elita. I jedni i drugi nisu priznavali (iako je to potpuno neprimjereno, gotovo smiješno) MKSJ kada je u pitanju bio izvršilac koji pripada etničkom korpusu onih koji negiraju ili ne priznaju presude. Političke elite Republike Srpske, na čelu sa sadašnjim predsjednikom Predsjedništva Bosne i Hercegovine Miloradom Dodikom, nikada do sada nisu bile spremne suočiti se sa sudskom istinom utvrđenom u presudi za genocid u Srebrenici (štaviše, svjedočimo stalom negiranju zločina), dok je politički vrh bosanskih hrvata, kao i političkih vrh Republike Hrvatske, u stanju stalnog negiranja presude hrvatskoj šestorci što je prvorazredan međunarodni skandal, bar kad se radi o Hrvatskoj. Da stvar bude gora, negiranje nije jedini način nepriznavanja presuda MKSJ: ide se i dalje, pa se izvršioci slave kao heroji, različitim manifestacijama koje krasi etno-nacionalna heraldika, upriličavanjem komemoracija za umrle „heroje“, bez obzira što se radi o presuđenim ratnim zločincima. Dakle, tome da se osuđeni ratni zločinci smatraju herojima u političkim elitama, dijelu klera ali i običnim ljudima ne treba posebno pisati jer vrlo često na Balkanu nalazim potvrdu ove tvrdnje.
Da li se može, kraj ovakvog stanja stvari, očekivati „bolje sutra“. Nažalost, čini se da ne može. Potraga za istinom, pravdom i pomirenjem su – prije svega istina a onda i pravda i pomirenje – prijeko potrebni građanima bih koji su taoci retrogradnih etno-nacionalnih isključitovsti i resentimana, etno i egocentriznma i narcizma. Suočavanje sa prošlošću, kazivanje istine, suđenja za ratne zločine, institucionalne reforme, memorijali i pomirenje su mehanizmi tranzicijske pravde koji pomažu suočenju sa posljedicama rata, kako bi se društvo moglo okrenuti budućnosti ne zaboravljajući prošlost.
Što se kulture nasilja tiče, valja napomenuti da se radi o suspregnutom, zatomljenom, latentnom, potisnutom nasilju koje, koje, kada bi imalo odgovarajući socijalni i/li politički okidač, više ne bi bilo latentno nego bi, ponovno, postalo itekako manifestno. Nezahvalno bi bilo prognozirati da li bi manifestna nasilnost običnih ljudi bila usmjerena protiv onih „drugih“ ili bi se radilo o klasičnoj socijalnoj revoluciji koja bi naprosto zbrisala svaku razliku među ljudima te razotkrila onu klasnu, koja je jedina neupitna, ali tri etničke istine, misaone matrice i politički narativi u BiH sasvim sigurno bi, bez prisustva međunarodne zajednice, porodili još vehementniji i krvaviji sukob od onog minulog.
Šta bi bilo korisno poduzeti da se ovakvo stanje promijeni ako ne autonomijom volje (dobrovoljno) a ono heteronomijom volje (pod prijetnjom sankcije)? Prije svega, bilo bi uputno da se Krivični zakon BiH podvrgne ograničenoj reformi tako što bi se dopunio jednim novim krivičnim djelom čiji bi radni naziv bio zabrana negiranja ratnih zločina. Ako bi se išlo za tim da se zabrani samo negiranje genocida, takva nastojanja nikada ne bi dobila većinu potrebnu za izmjenu zakona jer je notorno da su pripadnici samo jednog naroda izvršili taj zločini a pripadnici drugog bili njegove žrtve. No, ako bi se pokušala uvesti kažnjivost negiranja svih presuđenih ratnih zločinaca i slavljenje njihovih izvršilaca, onda bi se, po principu jednakog tretmana, mogao očekivati konsenzus, jer bi odgovarali svi negatori, bez obzira o kom zločinu se radi i ko ga je izvršio.
Na kraju valja konstatovati da je pomirenje moguće jedino uz priznavanje istine, afirmaciju pravde pod jednakim uslovima za sve, uz još jedan uslov: pomirenje koje bi išlo od vrha, podrazumijevalo bi postojanje bar tri Willy Brandta u BiH, koji bi bili generatori i protagonisti službenog izvinjenja žrtvama. Ovo izvinjenje moralo bi bit iskreno i izrečeno kao reflekcija moralne katarze, nikako prinudno, jer bi, kao takvo bilo prepoznato i nikada ne bi, kod žrtava, bilo shvaćeno i osjećano kao duboko unutrašnja, moralna odluka. Nažalost, na Balkanu će ovaj scenario sačekati bar par desetljeća – čekaće neke nove ljude i politike, jer sa postojećima, pomirenje ostaje mission impossible.